Nakon sahrane oca, maćeha je djevojčici hladno rekla da pakuje stvari i nestane iz kuće. Ali sutradan se pojavio milioner – i donio tajnu koja joj je promijenila život…
Zvona crkve Svetog Mateja u Bostonu oglašavala su se dok su ljudi polako izlazili iz crkve. Dvanaestogodišnja Emili Haris stajala je u crnoj haljinici, držeći mali srebrni medaljon – posljednji poklon koji joj je otac dao prije nego što ga je iznenadna smrt odnijela.
Nakon što su gosti otišli iz kuće, nastala je tišina. Tada je maćeha Linda, u crnom kaputu i sa hladnim izrazom na licu, stala pred Emili i rekla:
„Ne možeš više da ostaneš ovdje. Daniel je mrtav, a ja neću da podižem tuđe dijete. Pakuješ se i sutra odlaziš.“
Emili je osjetila kako joj se srce slama. Potrčala je na sprat i zatvorila vrata, stišćući medaljon i jastuk kao da od njih zavisi njen život.Nije znala da će sutradan na vrata zakucati čovjek koji će sve promijeniti…
Noć je bila beskrajna. Emili je ležala budna, osluškujući tišinu kuće koja je sada djelovala hladno i neprijateljski. U ranu zoru, spakovala je nekoliko svojih stvari u mali ranac.
Prije nego što je uspjela da izađe, začula je kucanje na ulaznim vratima. Linda je otvorila i zastala – na pragu je stajao visok čovjek u tamnom odijelu, sa akt-tašnom u ruci.
„Gospođo Haris,“ rekao je smirenim glasom, „ja sam Ričard Holovej, lični advokat vašeg pokojnog supruga.“Linda se ukočila, ali ga je pustila unutra. Emili je stajala na stepenicama, zgrčena i prestrašena.
„Došao sam da vam pročitam revidirani testament gospodina Harisa,“ rekao je. Iz tašne je izvukao kovertu i otvorio je pred njima.
Kako su riječi padale, Linda je izgubila boju u licu. Daniel je sve – kuću, štednju, pa čak i staru porodičnu vikendicu – ostavio Emili. Njen jedini zadatak bio je da živi u ovom domu dok ne postane punoljetna, a advokat je imenovan kao njen privremeni staratelj.
„Ovo je nemoguće,“ viknula je Linda. „On mi je obećao—“
„Gospodine Haris je sve potpisao pred svjedocima tri sedmice prije smrti,“ odgovorio je advokat mirno. „Ovo je pravosnažno.“Linda je uzdahnula, bacila pogled na Emili i otišla na sprat da spakuje svoje stvari. Do podneva je kuća bila prazna.
Emili je sjedila na kauču, osjećajući kako joj se srce polako vraća u normalan ritam. Advokat joj je objasnio da će on upravljati finansijama i pobrinuti se da dobije sve što joj pripada.
Sljedećih dana, Emili je polako počela da vraća osmijeh. Kuća je ponovo postala dom, ispunjena sjećanjima na oca, ali sada i nadom. Ričard ju je redovno posjećivao, donosio joj knjige i razgovarao s njom, podsjećajući je da nije sama.
Jednog popodneva, dok je sjedila na trijemu i gledala zalazak sunca, Emili je šapnula: „Tata, hvala ti.“ Znala je da je ispunio svoje obećanje – da će je čuvati čak i kada njega više nema.