Sofija je te noći dugo sjedila kraj prozora.
Čekala je Marka da se vrati s puta — obećao je da će doći ranije jer je sutradan bio rođendan njihove kćerke.
Na stolu je već stajala mala torta i tri tanjira.
Sve je bilo spremno. Samo njega nije bilo.
Telefon je zazvonio oko ponoći.
Neznan glas s druge strane, hladan, služben.
“Gospođo, desila se nesreća na putu za Novi Sad. Morate doći odmah.”
U trenutku je sve utihnulo. Čak ni sat više nije otkucavao.
Sofija je gledala u zid, u ram s njihovom porodičnom slikom, i pokušala disati.
“Rekla sam mu… da ne kasni,” šaptala je.
Njihova kćerka, Mila, probudila se i prišla majci.
“Je l’ tata došao?”
Sofija je klimnula, kroz suze:
“Jeste, dušo. Samo… sad spava kod anđela.”
Godine su prolazile.
Sofija je radila sve da Mila odrasta bez osjećaja gubitka, iako je svaka noć za nju bila borba.
Svaki put kad bi čula automobil pred kućom, srce bi joj preskočilo — na trenutak bi povjerovala da će Marko ući, nasmijan, s buketom cvijeća kao nekada.
Jednog dana, dok je Mila spremala uspomene za školski projekat, pronašla je očevo staro pismo.
U njemu je pisalo:
“Ako ikada ne stignem na vrijeme, znaj da sam uvijek tu. Ljubav ne zna za sate, ni dane.”
Sofija je tada prvi put nakon mnogo godina zaplakala — ne od bola, nego od zahvalnosti.
Shvatila je da neke ljubavi ne nestanu smrću. One se samo presele — u sjećanja, u tišine, u dječje osmijehe.
I svake godine, na isti dan, Sofija i Mila zapale svijeću i ostave je kraj prozora.
Jer ljubav, kad je iskrena, uvijek zna put kući.