Ovako vedar, kompletan i dinamičan život nema baš mnogo ljudi ni u Srbiji ni u svetu. Naravno da postoji tajna takvog života, ali Saša Žika Jakšić je ne krije – samo treba biti pozitivan i gledati da se družiš s boljima od sebe.
Bio je spasilac, bas gitarista, kompozitor, producent, idejni tvorac najgledanijih emisija… Dva puta se ženio. Izuzetno je ponosan na dvojicu sinova. Za jednog kaže da je izrastao u kvalitetnog čoveka korisnog za ovo društvo, a to isto očekuje i od mlađeg.
Prvo čega se sećam iz svog života jeste neko igralište ispred kuće gde smo stanovali – a stanovali smo privatno, još pamtim i stanodavce – i nekog koša na drvetu, ko zna ko ga je tamo zakucao… Sećam se i obližnje šume, koja je svima nama tad izgledala bukvalno kao prašuma, tu smo se jurili, pravili kolibe, igrali se i tako dalje, a danas kad odem, vidim da je to jedva tridesetak stabala. Znači, to je nešto čega bih prvo mogao da se setim kad me čovek pita, možda je to period kad sam imao četiri ili pet godina.
Moja porodica je radnička, tata je radio u nekoj fabrici, bio je tehnolog, a majka je radila u administraciji u Auto- -moto savezu; ona je prvo bila učiteljica, a kasnije je prešla tamo na taj posao.
Brat Musa
Imam rođenog brata Vladimira Jakšića Musu, mlađi je od mene 22 meseca, on je umetnička duša uvek bio, možda čak i za nijansu više nego ja. Možda ga ljudi i znaju, on je bio u rok grupi Revolveri, koja je obeležila i demonstracije devedesetih, sa onom pesmom „Nema povlačenja, nema predaje“. Bio je i frontmen grupe zajedno sa Žarkom gitaristom i pevali su tu pesmu, ako se ljudi sećaju…
On danas o tom vremenu priča u stilu – bili smo mladi i naivni, bolje da nismo ni pevali… On je i dan-danas ostao veran rokenrolu. Mislim da je jedan od retkih koji nije promenio svoj pravac, ostao je roker i u svojoj 56. godini, živi na relaciji London-Beograd, završio je tamo filmsku režiju, i dalje se bavi rokenrolom, pravi spotove za Električni orgazam, ima bend, zove se Eks-Revolveri, pre nekog vremena su radili koncert u Zemunu.
Podstanari
Sećam se da smo stanovali kao podstanari. Imali smo hodnik, kupatilo, kuhinju i spavaću sobu. Do sedmog razreda škole. Onda su moji roditelji, zajednički, preko svojih firmi, dobili stan. Preselili smo se u poseban stan od nekih 50 ili 60 kvadrata, ne sećam se sad baš tačno.
Ja sam u Aleksandrovcu završio osnovnu školu i usmereno obrazovanje i nakon toga sam upisao Srednju pedagošku u Kruševcu, a posle toga sam upisao fakultet. Došao sam u Beograd da upišem psihologiju, jer mi je to bila zaista želja, neskrivena ljubav. I danas trošim svoje vreme čitajući psihologiju, sociologiju i takve teme… Ali sam upisao Fakultet fizičke kulture, otišao u vojsku, vratio se, počeo da studiram. Inače, rano sam počeo da sviram za novac, od svoje 16. godine.
Klinac s gitarom
Nisam znao da ću biti muzičar. Sve što radim u životu radim zato što mi se sviđa. Mogao sam da budem i fudbaler, igrao sam u FK Napredak, dok je bio u Prvoj ligi, sa omladincima, bio sam jako talentovan za fudbal.
U osnovnoj školi sam bio na takmičenju iz matematike i fizike, bio sam na nivou Srbije uvek među prvima. Mene je sve interesovalo, kako mi je išla škola, tako mi je išao i sport, igrao sam stoni tenis, fudbal, skijao sam.
A muzikom sam počeo da se bavim… drndao sam kao klinac neku gitaru koju su moja starija braća od tetke imala u kući, a onda išao i u neku muzičku školu, pohađao nekih godinu dana klavir… Dok se profesorica nije udala i otišla iz Aleksandrovca. Ostao je samo klavir, nije imao ko da predaje.
Dakle, moje druženje s muzikom je počelo još dok sam bio klinac, kroz gitare, čačkao sam i naučio neke akrode. Sa nekih 10 ili 11 godina sam znao dve pesme da odsviram na toj gitari i to me je činilo važnim, naročito kad sednemo uveče s društvom.
Roditelji
Strogoću od roditelja nisam osetio, jer sam bio relativno pristojno dete, ali ja sam bio svojeglav i imao sam slobodu koju ostala deca nisu imala. U ono vreme kad su deca išla kući u 7.15 na crtani, ja sam mogao da ostanem i do 11 sa svojom braćom, koja su starija od mene desetak godina. Zvrndao sam po gradu, nisam se plašio lopova ili ne znam koga, jer sam bio u sigurnom društvu. Roditelji nisu brinuli, čak ni kad dođem tako kasno, jer su znali da sam bio u dobrom društvu.
Sa druge strane, tu moju svojeglavost, kako ja volim da kažem, uvek sam opravdavao dobrim ocenama i nisam bio dete koje pravi velike probleme u školi i društvu. Mada sam znao da budem organizator i vođa. Bio sam kapiten tima, recimo. Bio sam vođa i kad smo u školi skoro svi dobili ukor pred isključenje zato što sam organizovao demonstracije – napustili smo kolektivno čas, kod jednog nastavnika koji je zamenjivao našeg nastavnika, a nama se nije sviđao odnos koji je on imao prema odeljenju i on je doživeo da dođe na čas u praznu učionicu. Mi se kao odeljenje nismo vratili sa odmora i to je bila takva uzbuna u školi, ne mogu da ti opišem! Kao organizator imao sam jedan ozbiljan ukor, taj pred isključenje, iako sam bio jedan od najboljih đaka.
Nadimak
U početku su me zvali Živčani, to mi je bio prvi nadimak, jer sam po prirodi bio mnogo emotivan, izraženu empatiju sam nasledio od moje majke, koja je bila jedna divna žena. Ni otac mi nije bio mrgud ili namćor, tako da sam malo burnije reagovao na nepravdu ili okruženje. Zato su me zvali Živčani. I to mnogo dugo. E, onda se pojavi ona pesma Riblje čorbe „Žika Živac“ i svi mi zalepe to – Žika. Upoznao sam čuvenog Žiku Živca, naravno, koji mi je sada i prijatelj, jedan ozbiljan gospodin, fin lik, imam čak i sliku možda u telefonu, al’ da ne tražim sad…
I gledaj sad, mene je u životu samo majka zvala Saša, prva supruga, i možda nekad negde neka tetka; prosto sam ja taj novi nadimak i to ime prihvatio. Meni je sad čudno kad me neko nazove Saša, trgne me. Koji sad pa Saša?! Nesvesno se i zvanično predstavljam kao Žika, a ne Saša, prihvatio sam taj pseudonim i mislim da mi nekako i leži, srodio sam se s njim.
Južna pruga
Moj otac je poreklom iz sela Jakšići, to je između Aleksandrovca i Brusa, a majka mi je rodom iz Surdulice, što se kaže, južna pruga i južna krv. Znači, odatle vučem korene.
Pitaš me za naglasak, što često zavrćem dok pričam? Pa pazi, ja mogu da pričam književno, ispravno, što se kaže. Međutim, primetio sam da to zahteva jedan određeni napor jednog dela mog mozga i onda prosto – što bih sebe silovao, jer mi to odvlači koncentraciju od suštine onoga što moram da kažem. Što bih ja silio sebe na nešto što meni nije svojstveno i nije moje? Odrastao sam u Aleksandrovcu, tamo se priča takvim naglaskom i ništa mi nije dosad falilo što tako pričam. Ne vidim potrebu da to menjam.
data-nosnippet>
