Nekada je bio pravi događaj odlazak u vojsku. Prije služenja obaveznog vojnog roka, roditelji mladića obično spreme proslavu povodom odlaska njihovog sina u vojsku. To je na neki način predstavljalo i tačku na kojoj se dešava odrastanje njihovog sina iz dječaka u muškarca. Za današnji tekst imamo jednu duhovitu priču, koja se odnosila na ta vremena, vremena služenja vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji.
–Kapetane da se ništa ne brinete, za 15 godina će tu da bude ku#ac.
Služenje vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji nije bilo samo obaveza propisana zakonom – to je bio cijeli jedan svijet, poseban univerzum sa sopstvenim pravilima, hijerarhijom, mirisima, strahovima, šalama, suzama i uspomenama koje su se nosile do kraja života. Ko nije služio vojsku tada, teško može u potpunosti razumjeti zašto se o tom periodu i danas priča s tolikom mješavinom ponosa, nostalgije, gorčine i smijeha. To nije bila samo uniforma i puška – to je bio ritual prelaska iz momka u muškarca, često grub, često nepravedan, ali gotovo uvijek nezaboravan.
Mladići su u vojsku odlazili sa osamnaest, devetnaest ili dvadeset godina, često direktno iz roditeljske kuće, iz sigurnosti sela ili grada, iz kreveta koji miriše na čisto i majku koja ostavlja večeru na stolu. Poziv za vojsku nije se doživljavao kao nešto apstraktno – to je bio konkretan datum koji se približavao, dan koji se osjećao u stomaku. Neki su ga čekali s uzbuđenjem, sanjajući uniformu i red, dok su drugi pokušavali da ga odgode, da se “izvuku”, da još malo ostanu kod kuće. Ali većina je znala – vojska se služi, tačka.
Odlazak u vojsku bio je mali porodični događaj. Pakovanje torbe, savjeti starijih, priče o tome “kako je bilo kod mene”, suhe kobasice i domaća rakija krišom gurnute u ruksak. Majke su šutile više nego inače, očevi su pokušavali da budu strogi, a u očima im se vidjela briga. Na željezničkim stanicama, autobuskim peronima i ispred kasarni dešavale su se scene koje su se ponavljale širom zemlje – zagrljaji, suze, kratka obećanja da će sve biti u redu.