Bio je običan ponedjeljak kada je sve stalo.
Mali Luka sjedio je za stolom i čekao oca da se vrati s posla, ne znajući da se taj povratak neće dogoditi. Njegova majka Ana primila je poziv koji joj je oduzeo dah — Marko, njen muž, doživio je nesreću na putu do grada. Automobil je sletio s puta i nestao u rijeci.
Dani su prolazili u tišini. Policija je pretraživala obalu, ali tijelo nikada nije pronađeno.
Ana je odbijala da vjeruje. Svake noći bi sjedila na prozoru, gledajući u pravcu puta i šaptala:
“Znam da si negdje tu, Marko… samo se vrati.”
Računi su se gomilali. Komšije su donosile hranu. Luka je prestao pričati.
Kuća je mirisala na vlagu i suze, a Ana se borila sa svakim novim danom kao s planinom koju ne može preći.
Sve dok jedne večeri, šest mjeseci kasnije, neko nije pokucao na vrata.
Ispred je stajao čovjek, promrzao, s ožiljkom na čelu, držeći stari ruksak u ruci.
Ana je ispustila lampu iz ruke.
Bio je to — Marko.
spričao im je da je preživio nesreću i proveo mjesece lutajući, bez sjećanja.
Neki starac ga je pronašao u planinskom selu i pomogao mu da se oporavi. Tek kada je vidio vijest o “nestalom ocu iz sela kraj Drine”, sjetio se ko je i gdje pripada.
Ponovni susret bio je tih, ali prepun emocija. Luka je po prvi put nakon pola godine izgovorio riječ:
“Tata.”
Život se nije odmah vratio u normalu, ali toplina u njihovom domu jeste.
Ana je tada shvatila da se ponekad moraš izgubiti — da bi ponovo pronašao ono što zaista vrijedi.