Zoran je bio običan čovjek. Radio je u pekari noću, a danju u obližnjoj fabrici. Nije imao ni vikende ni praznike – samo san da njegova kćerka Milica nikada ne mora da živi kao on.
Kad bi ga ljudi pitali zašto se toliko muči, on bi se samo nasmijao:
„Zato što imam razlog da se budim svako jutro.“
Milica je bila odlična učenica i njegov najveći ponos. Dok su druge djevojke kupovale skupe stvari, ona bi čekala da se sniženja pojave u lokalnoj radnji. Znala je da tata daje sve od sebe.
Pred matursko veče, dok su sve djevojke pričale o haljinama, Milica je samo šutjela. Znala je da njen otac nema novca za novu haljinu, i nije htjela da ga optereti. Ali on je to primijetio. I te noći, poslije smjene u pekari, nije otišao kući. Otišao je do radnje i zamolio prodavačicu da mu sačuva haljinu iz izloga.
Tri sedmice kasnije, došao je po nju, iscrpljen, ali s osmijehom. U ruci je držao kutiju s haljinom boje neba.
„Zaslužila si da zablistaš, Mico,“ rekao je tiho.
Kada je stiglo matursko veče, Milica je ušla u salu – ali ne u toj haljini. Na sebi je imala jednostavnu bijelu košulju i suknju koju je sama sašila.
Na pozornici, dok su birali „kraljicu večeri“, uzela je mikrofon i rekla:
„Ovu titulu posvećujem mom tati. On je pravi kralj – jer me naučio da vrijednost nije u odjeći, već u srcu koje daje sve.“
Publika je zaplakala. Zoran je sjedio u zadnjem redu, pokušavajući da sakrije suze iza dlanova. A Milica… ona je prvi put vidjela svog tatu kako plače od ponosa.
💬 Poruka priče:
Prava ljubav se ne mjeri poklonima, već žrtvama koje neko podnosi da bi te vidio sretnog.