Jelena je svako jutro nalazila buket na svom pragu.
Uvijek iste bijele ruže. Bez poruke, bez potpisa.
U početku je mislila da je greška, ali kada se to nastavilo danima, shvatila je — neko zna sve o njoj.
Prošle su godine, a ruže nikada nisu prestale stizati.
Bez obzira na kišu, snijeg ili sunce — svako jutro, u isto vrijeme, ispred vrata.
Susjedi su pričali, nagađali, čak su mislili da je riječ o šali.
Ali Jelena je osjećala nešto dublje, nešto poznato.
Jednog jutra odlučila je da čeka.
Sakrila se iza zavjese, srce joj je kucalo kao nikad prije.
U 6:15, čula je tihe korake.
Otvorila je vrata naglo — ali niko nije bio tu.
Samo jedan buket, i ovog puta — mala, stara poruka:
“Za svako jutro koje nisam mogao da dočekam s tobom.”
Ruke su joj drhtale.
Prepoznala je rukopis — bio je to rukopis njenog supruga, koji je poginuo prije šest godina u saobraćajnoj nesreći.
U suzama, otrčala je do cvećare s nadom da će saznati ko naručuje cvijeće.
Vlasnik, stariji čovjek, rekao je tiho:
“Vaš muž je prije smrti platio unaprijed — 365 buketa godišnje, za deset godina. Rekao je: ‘Ako me ikad zaboravi, podsjetite je da sam je volio svakog dana, ne samo dok sam disao.’”
Jelena je zaplakala nasred radnje.
I od tog dana, više nije plakala od tuge — već od zahvalnosti.
Jer shvatila je da prava ljubav ne prestaje kad neko ode.
Samo promijeni način da ti kaže: “Još sam tu.”
 data-nosnippet>
        
        
									 
					