data-nosnippet>
Vjenčanje je trebalo biti savršeno.
Cvijeće, muzika, gosti, sve u bijelom — i Ana, koja je blistala od sreće dok je čekala da se pojavi njen budući muž, Luka.
Ali u sali je sjedila i njegova majka — gospođa Marija — poznata po tome da „uvijek ima nešto da doda“.
Dok je matičar izgovarao riječi:
“Uzimajte li jedno drugo…”,
Marija je ustala.
“Ne!”, povikala je.
“Ne možeš oženiti nju! Ona ti nije dorasla!”
U sali je nastao muk. Ana je problijedila, a Luka je pokušao da smiri majku.
Ali bilo je kasno.
Gosti su šaptali, muzika je stala.
Suze su joj se slivale niz lice, ali je ostala uspravna.
Tiho je rekla:
“Ako moja ljubav prema vašem sinu nije dovoljna, ja odlazim.”
I izašla je iz sale — u vjenčanici, bosa, po kiši.
Prošlo je nekoliko sati. Luka je odbio da nastavi ceremoniju.
Otišao je za njom, pronašao je kako sjedi na klupi ispred crkve, pokisla, ali dostojanstvena.
“Nije ona kriva,” rekao je kroz suze. “Kriv sam ja što sam joj dozvolio da ti slomi srce.”
Sutradan, Marija je došla kod Ane.
Bez riječi, spustila se na koljena.
“Cijeli život sam se bojala da ću izgubiti sina… pa sam umjesto toga izgubila poštovanje.”
Ana joj je pomogla da ustane i samo rekla:
“Niste izgubili ništa — sad ste ga tek dobili. Jer sad zna šta znači prava ljubav.”
Tri dana kasnije, održano je skromno vjenčanje, bez pompe, bez luksuza.
Ali s iskrenim suzama, osmijesima i jednim zagrljajem koji je sve oprostio.