Bio je to najobičniji novembarski dan. Kiša je padala satima, a ulica je bila gotovo prazna. Sara je stajala ispred autobuske stanice, promrzla i mokra, dok je čekala prevoz koji nikako da stigne. Nije imala kišobran, ni dovoljno novca za taksi.
Iznenada, pored nje se zaustavio mladić sa tamnim kaputom. Nije rekao ni riječ — samo joj je pružio svoj kišobran i nasmiješio se.
„Zadrži ga,“ rekao je. „Ja ionako volim kišu.“
Pre nego što je uspjela da mu zahvali, već je otišao niz ulicu, nestajući među kapima.
Prošle su godine. Sara je završila fakultet, zaposlila se i preselila u drugi grad. Ali svaki put kad bi padala kiša, sjetila bi se tog trenutka i nepoznatog momka koji joj je, bez ičega zauzvrat, poklonio toplinu ljudskosti.
Jednog dana, pozvana je na razgovor za posao u veliku firmu. Dok je nervozno čekala u hodniku, iz kancelarije je izašao muškarac u odijelu i nasmijao joj se poznatim osmijehom.
„Sara?“ – pitao je. „Ja sam Marko. Valjda ti dugujem novi kišobran.“
Ostala je bez riječi. To je bio on – mladić sa stanice, sada direktor kompanije u koju je došla na razgovor. U tom trenutku, vrijeme kao da se zaustavilo.
On ju je zaposlio, ali nije zbog sažaljenja. Vjerovao je u nju – u onu istu iskrenost koju je vidio onog kišnog dana.
Godinama kasnije, kad su se vjenčali, na svadbenom stolu stajao je stari, pohabani kišobran. Ispod njega – mala poruka:
„Prava ljubav ne počinje riječima, već djelima.“
💬 Poruka priče:
Ponekad najkraći susret ostavi najduži trag. Dobrota se uvijek vrati – kad-tad, na pravi način.