Porodica Petrović okupljala se prvi put nakon dugo godina.
Povod — djedova smrt i čitanje testamenta.
Na stolu su stajali papiri, advokat, i tišina teža od kamena.
Svako je imao svoje planove:
Stariji sin Milan već je maštao o kući pored jezera, snaha o prodaji zemlje, a unuci su šaputali o “velikim parama koje će napokon doći”.
Jedina koja nije govorila ništa bila je Anja — najmlađa unuka, tiha i povučena.
Ona je bila jedina koja je djedu dolazila kad je bio bolestan, kuhala mu, čitala mu knjige i pjevala stare pjesme koje je volio.
Advokat je otvorio kovertu.
“Svoju imovinu, kuću i zemlju, ostavljam onome ko je najviše vremena proveo sa mnom… Anji.”
Nastao je haos.
Svi su viknuli u glas.
“Pa to je nepravda! Ona ga je nagovorila!”
Anja je šutjela, gledajući u pod, dok su oko nje letjele optužbe i pogledi puni mržnje.
A onda je advokat rekao:
“Ali postoji još jedno pismo, koje je gospodin Petrović zamolio da se pročita na kraju.”
Advokat je izvadio pismo i tiho počeo da čita.
“Ako ovo slušate, vjerovatno ste već zaboravili da bogatstvo nije u zemlji ni u kućama, nego u ljudima. Ostavio sam Anji sve jer je jedina koja je zapamtila da sam čovjek, a ne bankomat.”
Tišina.
Svi su spustili pogled.
Milan je ustao, prišao Anji i zagrlio je.
“Oprosti nam. Mi smo zaboravili šta znači porodica.”
Kasnije, Anja je sve podijelila.
Kuću je dala da postane dom za stare, zemlju poklonila opštini za igralište, a djedovu stolicu zadržala za sebe.
Svake večeri sjedila bi u njoj, gledala zalazak sunca i šaptala:
“Djede, tvoj mir je sada i naš.”