Sara je stajala kraj kovčega svog oca, držeći buket bijelih ruža.
Ljudi su dolazili, izražavali saučešće, govorili iste riječi koje ne znače ništa kad ti se svijet raspada.
A onda je, među svima, ugledala ženu u crnom kaputu koju nikada prije nije vidjela.
Žena je stajala dalje od svih, ćutala, i gledala kovčeg kao da u njemu leži njen život.
Kada se sahrana završila, prišla je Sari i tiho rekla:
“Tvoj otac… nije bio onaj za koga si mislila da jeste.”
Sara se ukočila.
“Molim?”
Žena joj je pružila malu, staru fotografiju.
Na njoj — njen otac, ali pored njega dijete koje nije bila ona.
Na poleđini je pisalo: „Za moju drugu kćerku.“
Sara nije spavala te noći.
Fotografija je gorjela u njenim mislima.
Sutradan je otišla u mali grad sa slike, gdje je žena rekla da živi.
Tamo, na pragu jedne skromne kuće, otvorila joj je vrata djevojka njenih godina — ista boja očiju, isti osmijeh.
“Znači… ti si Sara,” rekla je.
“Ja sam Mila. Tvoja sestra.”
U tom trenutku, sve sumnje su nestale.
Sara ju je samo zagrlila, dugo, kao da pokušava nadoknaditi godine koje su im ukradene.
Kasnije su, sjedeći ispred kuće, pričale o ocu.
Bio je dobar, ali nesrećan čovjek.
Nosio je grešku cijeli život i nikome nije rekao — ali je ostavio trag, onaj koji je trebao da ih jednog dana spoji.
Sara je pogledala nebo i rekla:
“Tata, nisi morao da se kaješ. Sada te razumijem.”