Milica se udala mlada, s vjerom da će brak biti njen novi početak.
Marko, njen muž, bio je dobar čovjek — tih, vrijedan i topao.
Ali njegova majka, Ljubica, nije je mogla prihvatiti.
Od prvog dana ponavljala je da “nije dovoljno dobra” i da “žene poput nje brzo pokažu pravo lice”.
Milica je šutjela, trudeći se da sve bude u redu.
Kuvanje, čišćenje, briga o kući — sve je radila s osmijehom.
Ali Ljubica je uvijek nalazila grešku.
Jednom je čak rekla pred svima:
“Znaš, moj sin bi bio srećniji da se nikad nije oženio.”
Marko je pokušavao da smiri situaciju, ali između njih dvije stajala je tišina puna riječi koje niko nije smio da izgovori.
I baš kad je Milica mislila da više ne može — desilo se ono što će promijeniti sve.
Jedne noći, Ljubica je osjetila bol u grudima i srušila se.
Milica je bez razmišljanja pozvala hitnu pomoć i ostala s njom cijelu noć u bolnici.
Držala joj je ruku dok su aparati pištali, šaptajući:
“Biće sve dobro, majko.”
Kada se Ljubica probudila, prva stvar koju je vidjela bila je Milica — iscrpljena, ali tu.
Tada je, po prvi put, zaplakala.
“Zašto si mi pomogla… posle svega što sam ti rekla?”
Milica je tiho odgovorila:
“Jer ja nisam birala da vas mrzim. Birala sam da budem porodica.”
Od tog dana, Ljubica se promijenila.
Počela je zvati Milicu “kćerkom”, pomagati joj oko djeteta i pričati svima kako ima “najbolju snahu na svijetu”.
Nije mogla vratiti vrijeme, ali je mogla učiniti da ono što je ostalo bude iskreno.