Svako jutro, tačno u sedam i pet, Milan je parkirao svoj stari taksi ispred bolnice. Uvijek bi iz iste zgrade izlazila starija gospođa, tiha i nasmijana, sa knjigom u ruci. Nikad nije imala dovoljno novca, ali uvijek bi rekla: “Platiću sutra, sine.”
Prvih nekoliko dana, Milan nije mario. Pomislio je – možda zaboravi, možda nema sitno. Ali kako su sedmice prolazile, žena se uvijek pojavljivala u isto vrijeme, istim osmijehom, i odlazila u istu ulicu. Nikada nije spominjala dug.
Jednog dana, kad je nije vidio, nešto ga je steglo u grudima. Prošlo je nekoliko dana, a nje nije bilo. Otišao je do bolnice da pita. Medicinska sestra ga je pogledala tužno i rekla:
“Gospođa koju tražite bila je ovdje… ali nije više među nama.”
U ruci mu je dala malu kuvertu sa njegovim imenom. U njoj – stara slika bolnice i kratka poruka:
„Ti si mi bio posljednji prijatelj. Hvala što si me vozio, iako sam znala da ne mogu da platim.“
Milan je dugo sjedio u autu te noći, gledajući kroz prozor kako svjetla grada trepere. Sutradan je otišao na isto mjesto, ali ovaj put nije čekao mušterije. Na sjedištu su bile svježe ruže – i jedna od njih položena je na klupu ispred bolnice.
Od tog dana, svaki vozač u njegovoj firmi znao je priču o „gospođi iz sedam i pet“. A Milan? On više nikada nije tražio napojnicu – jer je shvatio da neke vožnje vrijede mnogo više od novca.
💬 Poruka priče:
Neke duše nas dotaknu samo na trenutak — ali taj trenutak traje zauvijek.