Nikola Petrović imao je sve što se može kupiti — vile, privatni avion, moć i slavu.
Ali ono što nije imao bila je tišina.
Svaki dan je završavao sam, u kući koja je imala više ogledala nego osmijeha.
Jednog jutra, dok su poslovni partneri odlazili s njegovog imanja, začuo je zvuk krpe koja se vuče po mramornom podu.
Podigao je pogled i vidio mladu ženu u starom radnom odijelu.
Zvala se Ivana.
Radila je tiho, ne gledajući ga u oči, ali imala je osmijeh koji je, makar na trenutak, smirio njegovu prazninu.
Dan za danom, Nikola je počeo ostajati duže u vili, samo da je sretne.
Pričali su kratko — o vremenu, o kafi, o životu.
Za njega, to su bili najiskreniji razgovori koje je imao u godinama.
Jednog dana joj je rekao:
“Znaš, ti si jedina osoba koja me gleda kao čovjeka, a ne kao novčanik.”
Ona se samo nasmijala:
“To je zato što ne čistim ljude, već podove.”
Njihovo prijateljstvo pretvorilo se u ljubav.
Skrivali su se od svijeta koji nikada ne bi razumio — milijarder i čistačica.
Ali kada su mediji saznali, priča je postala senzacija.
Naslovi su bili surovi, a Nikola je izgubio ugovore, partnere, prijatelje.
Jednog dana, dok su sjedili na klupi pored jezera, rekao joj je:
“Izgubio sam sve zbog tebe.”
A ona je tiho odgovorila:
“Ne, izgubio si sve što nikad nisi ni trebao imati.”
Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola je obolio od teške bolesti.
Svi su ga napustili — svi osim nje.
Dok je ležao u bolnici, Ivana mu je držala ruku i šaptala:
“Nisi bio bogat po onome što si imao… već po tome što si volio.”
Nakon njegove smrti, nije tražila ništa.
Ni kuću, ni novac.
Samo je svako jutro dolazila na njegov grob i brisala prašinu — kao što je nekada brisala podove.