data-nosnippet>
Popularni voditelj koji je u posljednje vrijeme izostao iz javnog života zbog svog zdravstvenog stanja izazvao je zabrinutost njegovih pratitelja i poštovaoca njegove karijere. U ovom tekstu vam prenosimo njegovu bolnu ispovijest u kojoj se osvrnuo na teške stvari.
U proteklom periodu, javnost je s velikom zabrinutošću ispratila vijest da se Živorad Žika Jakšić, omiljeno lice domaće televizije i tvorac emisije “Nikad nije kasno”, suočava s ozbiljnim zdravstvenim izazovima. Vijest o njegovom odlasku u bolnicu odjeknula je među gledaocima i kolegama, izazivajući lavinu podrške i brige. Iako su detalji bolesti ostali u sferi privatnog, ono što se zna jeste da njegovo stanje ide nabolje. Aleksandar Sofronijević, blizak prijatelj i saradnik, potvrdio je da se Jakšić polako vraća sebi, te da je njegovo trenutno stanje ohrabrujuće.
Međutim, unatoč optimističnim izjavama, izostanak Žikinog prisustva na završnici takmičenja koje je lično stvorio i godinama predano vodio, ostavio je gorak trag među publikom i dodatno ukazao na ozbiljnost njegovih zdravstvenih problema. Emisija bez Žikinog energičnog prisustva djeluje gotovo nezamislivo, što samo svjedoči o njegovoj nezamjenjivoj ulozi u domaćem zabavnom programu.
Ove zdravstvene nedaće dolaze neposredno nakon što je Jakšić proslavio 61. rođendan u februaru, simbolično obilježen skromnošću i introspekcijom. Nedugo nakon toga, u gostovanju kod dr Slavice Đukić Dejanović, Žika je otvorio dušu i podijelio misli koje su mnogima dale povod za razmišljanje. Govoreći o protoku vremena, istakao je kako ga je život naučio jednoj bolnoj istini – da je vrijeme neprocjenjiv resurs koji najčešće rasipamo bez svijesti o njegovoj vrijednosti.
„Ljudi misle da je novac najskuplji kapital. Nije. Vreme je ono što ne možeš ni vratiti, ni kupiti“, izrekao je Žika, prenoseći mudrost koja dolazi tek nakon godina iskustva i ličnih preispitivanja. Njegove riječi, iako izrečene u kontekstu ličnih doživljaja, duboko su odjeknule među gledateljima, podsjećajući ih da se sreća ne krije u trčanju za postignućima, već u sposobnosti da se zastane i oslušne sadašnji trenutak.
U jednom od svojih najiskrenijih priznanja, Jakšić je rekao da, iako je decenijama radio bez predaha, sada je napokon naučio da bude „gospodar svog vremena“. Ova promjena nije došla lako – tek suočavanje sa sopstvenom krhkošću natjeralo ga je da preispita način na koji je do tada živio. Ta transformacija – od stalnog rada do namjernog usporavanja – ogledalo je životne mudrosti koje mnogi ne dosegnu nikada.
U svijetu u kojem smo naučeni da brzamo, trčimo i jurimo za onim „još samo jednim ciljem“, Žika Jakšić, čovjek koji je decenijama stajao pred kamerama sa osmijehom i energijom, sada nas tiho poziva da usporimo. Njegova poruka nije patetična ni sentimentalna – ona je realna, istinita i nužna. Vrijeme, kako kaže, ne prašta.
Možda upravo zato njegova odsutnost na sceni ima težinu – jer nije samo riječ o javnoj ličnosti koja se povukla zbog bolesti. To je priča o čovjeku koji je prepoznao granice sopstvenog tijela i duha i odlučio da posluša ono što mnogi ignorišu: da život ne traje zauvijek, ali da može biti ispunjen ako znamo kako da ga proživimo.
A možda će se, kada se opet pojavi pred kamerama – jer svi se nadaju da hoće – pojaviti ne samo kao voditelj i autor, već kao simbol jedne tihe životne revolucije: da usporavanje nije poraz, već pobjeda nad sobom.
Kad se govori o Žiki Jakšiću, teško je ne pomenuti korene iz kojih je iznikao — jer upravo je porodica bila temelj na kojem se gradio njegov karakter, pogledi na svijet i način ophođenja prema ljudima. Njegovo odrastanje nije bilo obilježeno dramama ni traumama, već toplinom doma u kojem su ljubav i razumijevanje bili svakodnevnica. Majka, učiteljica puna strpljenja, nježnosti i mudrosti, bila je njegov oslonac, dok je otac Dušan, staložen i dostojanstven čovjek, predstavljao ideal koji se tiho, ali snažno utisnuo u njegovo biće. U toj porodičnoj atmosferi, bez galame i teških riječi, Žika je učio o poštovanju, čestitosti i unutrašnjem miru.
Te porodične slike, ispunjene skladom i toplinom, nisu izblijedjele u njegovom pamćenju. Naprotiv, danas ih čuva kao dragocjene relikvije prošlosti, svjestan da su upravo one oblikovale njegovu životnu putanju. Njegove uspomene na djetinjstvo u Aleksandrovcu odišu skromnošću i zahvalnošću. Rado se prisjeća dana provedenih sa bratom, školskih klupa u velikoj zgradi “Aca Aleksić”, gdje je bio među najboljim učenicima, i svečanih trenutaka kada je s ponosom položio pionirsku zakletvu. Tada su riječi poput „poštenje“, „prijateljstvo“, „poštovanje starijih“ bile više od pukih fraza – bile su stubovi odrastanja, nešto čime se živjelo.
Danas, sa zrelim godinama i bogatim životnim iskustvom, Jakšić ne krije žal što su te vrijednosti u današnjem društvu potisnute u zapećak. S tugom primjećuje da, iako živimo u eri brzih informacija, pametnih telefona i tehničke revolucije, gubimo nešto mnogo važnije – dušu međuljudskih odnosa. Sve više se udaljavamo jedni od drugih, sve češće se zadovoljavamo površnim kontaktima umjesto stvarnim razgovorima, a prijateljstva često završavaju iza ekrana, umjesto da se njeguju kroz istinske trenutke bliskosti.
Njegove riječi ne zvuče kao nostalgično kukanje starijeg čovjeka, već kao ozbiljan poziv na razmišljanje. Upozorava nas da, dok jurimo za modernim, ne zaboravimo ono ljudsko – toplinu iskrene riječi, odanost, vrijeme provedeno sa onima do kojih nam je stalo. Pita se, a s njim i mi: koliko danas mladi ljudi uopšte razmišljaju o pojmovima poput čestitosti ili poštovanja, i da li ih iko uopšte uči tim vrijednostima?