Uoči Dana državnosti Bosne i Hercegovine, dok se širom zemlje pripremaju obilježavanja i govori o ponosu, jedna mlada žena iz Krajine pakuje svoj kofer – spremna da napusti zemlju za koju je njen otac dao sve što je imao.
U kofer pakuje diplome, certifikate, indeks pun desetki, plaketu zlatnog studenta – sve ono što bi u normalnoj zemlji bila karta za siguran posao i dostojanstven život. Ali na vrhu kofera stoji najtužniji dokument:
Uvjerenje da je dijete demobilisanog umrlog borca.
Dokument koji bi trebao biti prednost – a u njenoj zemlji, kako kaže, vrijedi manje od prazne fascikle.
“Moj babo je branio ovu zemlju. Moj babo je umro mlad, izmučen. A danas – ni mrtvog ga ne poštuju.”
Kaže da je prošla više od 100 konkursa, dala stotine maraka na takse, uvjerenja i kopije, a posao su dobijali “nečije snahe”, “djeca moćnih”, “sretnice” koje se nikad nisu pojavile ni u jednoj javnoj evidenciji.
“Gnušam se da danas, u mojoj Bosni, vrijedi sve osim znanja i obraza.”
Posebno proziva:
- Općinskog načelnika Velike Kladuše i njegov savjetnički krug, zbog konstantnog odbijanja i, kako navodi, pretvaranja javne funkcije u privatnu babovinu.
- Ministra obrazovanja, koji je, tvrdi, žalbe odbijao “brže nego što tinta presuši”.
- Jasmina Hušića, koji je, prema njenim riječima, obećavao sve dok nije sjeo u fotelju.
Njen glas nije glas ogorčene žene – nego glas prevarene generacije.
“Vi ste mene umorili. Nepravda me umorila. Vaši konkursi koji nisu pošteni umorili su me.”
“Ne molim vas za sebe. Molim vas za one koji dolaze poslije mene. Da ne pakuju kofer pred Dan državnosti.”
Ispovijest završava rečenicom kakvu Bosna i Hercegovina ne bi smjela više nikada čuti:
“Moj babo vam je dao državu. A vi meni niste dali ni priliku.”
Mirela Salkić odlazi.
Ne zato što želi.
Nego zato što, kako kaže, ova zemlja za nju nije imala mjesta.
Ostaje pitanje:
Koliko još zlatnih studenata, djece boraca, mladih vrijednih ljudi će spakovati svoje živote u kofer – dok Bosna slavi rođendan bez svoje djece?