Taj trenutak iz Dubrava kod Tuzle ostao je trajno zabilježen da podsjeća na genocid u Srebrenici i porodice žrtava
“Ono sam ja plakala kad je pala Srebrenica i tražila od UNPROFOR-a svoga sina, muža i brata, svoje najmilije” – kaže za “Avaz” Nedžiba Salihović, opisujući fotografiju američkog fotoreportera Rona Haviva iz 1995. godine, na kojoj, s očajem na licu i raširenih ruku, stoji ispred pripadnika međunarodnih snaga. Taj trenutak iz Dubrava kod Tuzle ostao je trajno zabilježen da podsjeća na genocid u Srebrenici i porodice žrtava, koje su tih dana još imale nadu da su njihovi najmiliji živi.
Nedžiba je u genocidu u Srebrenici i godinama koje su mu prethodile izgubila oko 100 članova porodice i uže familije. S unučetom od osam mjeseci u konvoju je uspjela izaći iz Srebrenice.
– To je istina jedina, ona moja fotografija iz 1995. godine, kad je pala Srebrenica. Danas sam evo u svojoj kući u Biljači kod Bratunca. Svaku noć sanjam svoga sina, svaku noć sanjam svoga muža. Oni mi dođu, jedva mi se otmu dok vrištim i plačem u noći. Sanjam, hoću i ja s njima. Ne mogu više da budem bez vas. Svaku noć mi dolaze – priča nam majka Nedžiba.
Dejtonski sporazum donio je mir, ali i nastavak borbe za preživljavanje. Nedžiba danas živi sama, nakon operacija koljena skoro nepokretna. Niko je, kaže, ne posjeti, a smatra da to nije zaslužila
– Ogorčena sam i na vlasti, i na udruženja. U Vogošći ih je preko deset, vjerujte da mi nikad niko nije pokuc’o na vrata, da dođe da me obiđe i upita kako sam. Izgubila sam muža Rifeta od 42, sina Kirama od 25, brata Sadika Zukića od 35 godina … Isto k’o da nikad nisu postojali i k’o da ja ne postojim živa. Niko me danas ne vidi – kroz suze nam govori Nedžiba.
Rifet je ubijen u Potočarima, a Kiram na putu smrti, kojim su preživjeli Srebreničani pokušavali stići do slobodne teritorije. Pronašla je njihove posmrtne ostatke. Pet puta je išla u Tuzlu, na identifikacije posmrtnih ostataka. Sina je prepoznala po pantalonama, a muža po cipeli.
– Vjeruj, sine, da sam u 11 grobnica išla dok sam te koščice sabrala. Za jedan dan sam ukopala i sina, i muža. Allah dragi zna šta sam ukopala – dodaje Nedžiba.
Osim problema s koljenom, na kojem je za četiri godine imala dvije operacije, preživjela je i emboliju pluća. Zahvalna je ljekarima Opće bolnice “Abdulah Nakaš” koji su je spasili. Banjsko liječenje je morala platiti svojim sredstvima jer, kako kaže, nije imala sve potrebne papire.
– Malo su mi produžili život, ali vjeruj, sine, da mi je ovaj život nikakav. Sama ne mogu nidokle. Ovdje imam ženu, komšinicu koja dođe svaki dan, naloži mi vatru i spremi mi da jedem. Majke su zaboravljene – poručuje majka Nedžiba Salihović, koja zbog činjenice da je Srebrenica zaboravljena 364 dana u godini najviše krivi političare.
Avaz.ba