Nikola i Milica su bili par koji su svi voljeli. Planirali su vjenčanje, govorili o djeci, gradili snove.
Ali kada je izgubio posao, Nikola je odlučio otići u inostranstvo, obećavajući da će se vratiti za nekoliko mjeseci.
Na aerodromu ju je zagrlio, poljubio i rekao:
„Biće to brzo, obećavam.“
Nije bilo brzo. Prošle su godine. Život u novoj zemlji bio je težak, pun kompromisa.
Milici se prestao javljati kad je izgubio telefon, kasnije se sramio da je potraži. Govorio je sebi da je ona nastavila dalje.
Sedam godina kasnije, na povratku kući, stajao je u redu za pasošku kontrolu. U daljini — poznato lice.
Milica.
U njenoj ruci dječak, plavih očiju, s istim osmijehom kakav je on imao kao dijete.
Zastao je, riječi mu nisu izlazile.
„Milice…“ — izustio je.
Ona ga je pogledala, kratko, s mirnim izrazom lica.
Dječak mu je mahnuo i nasmijao se.
„Tata, ko je ovaj čika?“
Milica je tiho rekla:
„Nisi otišao. Samo si zakasnio.“
Nikola je tada prvi put zaplakao.