Sabina Husičić, samohrana majka djevojčice s autizmom, odlučila je prekinuti šutnju nakon godina borbe sa školom Kulin ban.
Njenu objavu prenosimo u cjelosti:
“Poštovani, molim vas da objavite moju bol i zabrinutost za maloljetno dijete.
Naime, danas sam prijavila direktora Osnovne škole Kulin ban Tešanjka jer mi nije htio udovoljiti i izdati potvrdu – napismeno – da moje dijete, koje je stopostotni invalid (autizam) i već je četvrti razred, i dalje nema svog ličnog asistenta. U više navrata sam molila, tražila i usmeno i pismeno, međutim nikad ništa nisu poduzeli. Moje dijete ima povremeno asistenta na ponekim časovima, ali ne i stalno, kako bi trebalo.
Insistirala sam na tome jer je dijete više puta tokom nastave doživljavalo napade anksioznosti. Dešavalo se da je puste da sama plače i da samo čekaju kraj nastave. Nekad bi me učitelji pozvali, nekad ne. Čak je nekoliko puta gubila i svijest, a oni mi kažu da ne znaju pružiti prvu pomoć niti šta da rade.
Tražila sam od škole da mi omoguće da budem uz nju na času, jer dijete zna izaći van školskog dvorišta, otići do benzinske pumpe, nekad se i smoči u odjeću i slično. Ona je dijete koje stalno treba tuđi nadzor i pomoć, ali učiteljica je ne može pratiti do WC-a niti je može čuvati na polju kad ima još dvadesetak druge djece. Škola nema psihologa, a jedan defektolog radi na 600–700 učenika.
Bilo je bezbroj situacija u ova četiri razreda:
– dva puta se izgubila ispred škole pa su je uz pomoć policije tražili,
– više puta je imala povrede u školskom krugu,
– jednom su bacane petarde na nju,
– jednom su je stariji momci šutali nogama i ostavili da leži iza kontejnera, povrijeđenu – za to mi je javila komšinica koja je vidjela,
– jednom joj je auto zakačilo nogu zbog leda u blizini škole,
– posljednji put, prije desetak dana, stariji učenici su je tokom velikog odmora udarali u rame i nekoliko puta pesnicom direktno u lice.
To mi niko nije javio. Saznala sam ispred škole, kad je izašla uplakana i podbuhla. Učiteljice su mi rekle da “nije to ništa” i zamolile me da ne prijavljujem policiji – da će one to riješiti, da su to “dječija posla”. Poslušala sam ih, a iste večeri sam od nekoliko svjedoka saznala da su namjerno sve zataškale i da me nisu htjele zvati, iako se sve desilo oko pola tri.
Nakon toga imali smo razgovor ja, učiteljica i pedagog škole – o tom događaju i o mnogim drugim stvarima. Rekla sam da više neću tolerisati nasilje nad svojim djetetom i da ću, ako oni neće reagovati, ja biti primorana poduzeti sve zakonske mjere.
Sramota je da u ovoj državi invalidno dijete nema ni prijevoz do škole, ni psihologa.
Zadnji razgovor kod direktora završio je tako da me je silom izbacio iz kancelarije i rekao: ‘Nemoj mi ovdje plakati’, kada sam tražila potvrdu da škola ne može obezbijediti ličnog asistenta. Pozvala sam policiju u njegovom prisustvu, dok je on više puta tražio da napustim školu i rekao da više nikad ne smijem ući. Odgovorila sam mu da mi zabranu može izreći samo sud, te da je to moja škola u koju sam i sama išla i gdje me svi znaju kao uzorno dijete.
Ovo što se sada dešava je moj posljednji očaj, najviše zbog sigurnosti mog djeteta. Ona je djevojčica, lijepa, razvijena, ali ima ispodprosječne intelektualne sposobnosti. Zbog sve češćeg nasilja i pojave pedofilije u Tuzli i Sarajevu, strah za njenu sigurnost je ogroman – jer moje dijete nema ničiji stalni nadzor. Učitelji imaju mnogo djece i ne mogu je pratiti do WC-a, niti kada izađe iz kruga škole.
Moji strahovi su opravdani, jer je i u tešanjskoj školi prije dvije godine bilo osuđivanih za pedofiliju. Ne vjerujem nikome, jer sam i sama kao dijete bila žrtva pedofilije od strane uposlenika policije. Ne zamjeram lično nikome, ni direktoru ni uposlenicima – zamjeram funkcijama koje obavljaju i ne obavljaju kako treba.
Do sada smo uvijek šutjeli i govorili “bit će bolje”, “naći će se asistent”, “riješit će se”, ali sve je gore. Pisala sam im više puta da se mojoj kćerki u posljednjih pola godine pogoršalo mentalno zdravlje – napadi su učestaliji, ne spava, ne jede – i da ima preporuke da ide na UKC Sarajevo. Ni to im nije dovoljno da shvate da ne smije sama lutati po školi, WC-u, dvorištu, a kamoli izlaziti do magistrale.
O svemu navedenom upoznati su Policijska stanica Tešanj, Ombudsmen za dječija prava, Ministarstvo obrazovanja, pravna pomoć i sada – mediji.
Kao samohranu majku, sve ovo me iscrpilo i povrijedilo. Danas sam završila u Hitnoj. Teško mi je kad dobijem poruku od škole tipa: ‘Vaše dijete se nekontrolisano smije na času’, a ne dozvoljavaju mi da budem uz nju, iako znaju njene dijagnoze.
Ne znam više šta da radim. Voljela bih, ako neko zna, da mi kaže kako mogu podnijeti zahtjev za humanitarni azil i otići iz ove države, u kojoj imamo hiljade ministara, savjetnika i funkcija, a jedna škola nema psihologa niti može obezbijediti ličnog asistenta.
Pošto su me pokušali isprovocirati i prijetiti mi da se “ne kačim” s njima, rekla sam im – u prisustvu tri policajca – da sve ide na sud, pa neka se utvrde propusti i njihovi i moji. Da je njihovo dijete bilo šutirano i udarano, reagovali bi odmah. A moje je – mazlum i jetim – pa misle da mogu raditi šta hoće.
Neće moći. Ako mi ovo bude posljednji džihad u životu, neka bude – ali niko je više neće ni šutati, ni ostavljati, ni puštati da luta mokra, bez jakne i bez nadzora.
Sabina Husičić, majka djevojčice s autizmom.”
Sabina Husičić ističe da će, uprkos pritiscima, nastaviti da se bori za prava svog djeteta i da očekuje da nadležne institucije konačno reaguju
