Jutro je počelo kao svako drugo. U malom stanu u predgrađu, Mirjana je spremala doručak, a djeca su još pospano sjedila za stolom. Njen muž, Petar, obukao je stari kaput i rekao kroz osmijeh:
“Samo da svratim do prodavnice, biću brzo nazad.”
Nije se ni okrenula — toliko puta je čula te iste riječi.
Ali to jutro bilo je drugačije. Prošlo je sat vremena. Dva.
Telefon nije zvonio. Na ulici — tišina.
Sneg je počeo da pada, a Mirjana je stajala na pragu, gledajući niz praznu ulicu. Djeca su postavljala pitanja, a ona nije imala odgovore.
U grudima joj je rasla panika, ali i nada — jer majka nikada ne odustaje da vjeruje.
Te noći policija je zakucala na vrata.
Petar je doživio nesreću na putu. Bio je u bolnici, u komi.
Mirjana je samo tiho rekla:
“Samo da otvori oči. Sve ostalo ćemo preživjeti.”
Dani su postali beskrajni. Mirjana je svakog dana išla u bolnicu, držala ga za ruku i šaptala:
“Djeca te čekaju, Petre… ne smiješ da odeš.”
Prošlo je mjesec dana. Ljekari nisu davali nadu.
Ali jedno jutro, dok su sunčevi zraci probijali kroz prozor sobe, Petar je pomjerio prste.
Polako, teško, otvorio je oči.
Mirjana je zaplakala, po prvi put od nesreće — ali od sreće.
Nakon dugog oporavka, vratio se kući. Djeca su potrčala prema njemu, grleći ga kao da ga više nikad neće pustiti.
Kuća više nije bila ista — bila je ispunjena zahvalnošću.
Mirjana često kaže:
“Tog dana sam shvatila — ništa nije obično jutro. Jer nikad ne znaš koje može promijeniti sve.”