Postar mi je dosao na vrata, ali nije bilo pisma
U poslednje vreme osećam se jako usamljeno, a ne pamtim kad sam bila sa nekim muškarcem. Jedan dan sedela sam kući i gledala tv i odjednom je neko zazvonio na vrata. Bio je to poštar koji mi je donio samo obične račune. Bio je jako zgodan i izgledao je mnogo dobro, a izgleda da je tek počeo da radi. Krenuo je da me odmjerava, a nakon toga je predložio nešto što me jako iznenadilo i što nisam mogla da odbijem!
U poslednje vreme, osećala sam se jako usamljeno. Prošlo je mnogo vremena otkako sam bila u ozbiljnoj vezi, a svaki dan je prolazio u rutini.
Moji prijatelji su se smenjivali u svojim obavezama, a ja sam ostajala kod kuće, gledajući televiziju ili čitajući knjige, tražeći utehu u malim stvarima. Danas je bio jedan od tih dana – sedela sam u dnevnoj sobi, pijuckala čaj, i slušala zvuke iz TV-a, kada je zvono na vratima prekinulo tišinu.
Otvorila sam vrata i ugledala poštara. Bio je to mlad momak, visok, sa smeškom koji je mogao da obori svakog. Iako nije bilo mnogo razloga da se zadrži, poštar je polako pružio paket, ali ništa što bi trebalo da bude izvanredno.
Samo obični računi i promocije. Međutim, ono što je bilo izvanredno bio je način na koji me je pogledao. Kao da je nešto u njegovom pogledu bilo iskreno, ali u isto vreme misteriozno.
“Zdravo, mogu li da vam pomognem sa nečim?” upitao je, naglašavajući “nečim” na način koji me iznenadio. Nije bio samo ljubazan, nego je bio i prisutan, kao da se pažljivo osvrnuo na moj izgled, moju atmosferu. Bio je to trenutak koji je trajao nekoliko sekundi, ali mi je ostao urezan u pamćenju.
“Ne, hvala. Samo ste doneli račune,” odgovorila sam, pokušavajući da zadržim razgovor u normalnim okvirima. Ali on nije odustajao.
“Zapravo,” rekao je sa smeškom, “ako ne biste imale ništa protiv, voleo bih da vas pozovem na kafu. Znam da je možda malo iznenađujuće, ali samo… mislio sam da možda želite da izađete iz svakodnevne rutine.”
Bio je to trenutak u kojem sam zastala. Zamišljala sam kako bi to bilo, jer u poslednje vreme nisam imala mnogo prilika za nova poznanstva.
Možda nije bilo toliko čudno, možda baš suprotno – to je bila prilika da prekinem svoju monotoniju. S obzirom na njegovu ljubaznost i onaj neverovatan šarm, nisam želela da propustim priliku.
“Pa, dobro, zašto da ne,” odgovorila sam sa osmehom, odlučivši da napravim korak u nepoznato, da izbegnem tugu i ponovo probam da se otvorim za svet.
I tako je počelo. Naša kava nije bila samo obična kafa. Postala je razgovor o životu, o snovima, o strahovima. Bio je to razgovor sa nekim ko me zaista slušao, ko je postavio prava pitanja i ko je zračio pozitivnom energijom.
Iako je bio poštar, u tom trenutku nisam videla njega kao samo još jednu osobu koju ću zaboraviti. U tom trenutku postao je neko s kim želim da delim više trenutaka.
Na kraju, dok smo se rastajali, ostao je taj osećaj – možda se nisu sve priče završile onako kako su počele. Možda je to samo početak nečega što će promeniti moj pogled na svet.
Na kraju, sam sebi postavim pitanje: Da li je samo slučajnost što je zvono zazvonilo baš tog dana? Možda je sve to bila neka nevidljiva ruka koja nas je povezala.