Zovem se Tamara i radim kao profesorica
Ime mi je Tamara i imam 32 godine, i radim kao profesorica na fakultetu. Trenutno sam sama i nemam nikoga, a u zadnje vreme mi se nabacuje jedan moj student koji je jako zgodan i ima 24 godine. Jednog dana kada se završilo moje predavanje otišla sam u svoju kancelariju, a ubrzo nakon toga se pojavio on. Krenuo je da mi dijeli komplimente koji su mi jako prijali, a nakon toga je uradio nešto što neću nikada zaboraviti u životu!
Moje ime je Tamara, imam 32 godine i radim kao profesorica na fakultetu. Iako volim svoj posao i posvećena sam učenju i svom akademskom životu, poslednjih nekoliko godina se osećam prilično usamljeno.
Nikada nisam imala mnogo vremena za ljubavne veze, jer sam bila fokusirana na svoj posao i napredovanje u karijeri. U poslednje vreme, međutim, primetila sam da se nešto čudno dešava. Postoji jedan student u mom razredu, ima 24 godine i neverovatno je zgodan.
Zovu ga Marko, i nije samo fizički privlačan – ima i harizmu, a njegov entuzijazam za studije uvek me je impresionirao. Iako nisam želela da budem previše očigledna, nisam mogla da ignoriram činjenicu da me njegov pogled i osmeh nisu ostavljali ravnodušnom.
Marko je u poslednje vreme počeo da se ponaša drugačije prema meni, čak sam primetila i da se trudimo da ostanemo sami nakon predavanja. Na početku sam se trudila da to ignorišem, verujući da sam jednostavno umorna i da mi to nije bilo potrebno.
Međutim, sve više sam osećala da njegova pažnja prema meni nije slučajna. Bilo je to nešto što me je podsećalo na uzbudljivost, iako nisam bila sigurna da želim da se upustim u bilo šta što bi moglo ugroziti moj profesionalni život.
Jednog dana, nakon što sam završila predavanje, otišla sam u svoju kancelariju da završim nekoliko administrativnih stvari. Prolazilo je nekoliko minuta kada je došao do mene – bio je to Marko.
Nisam se iznenadila, znala sam da će doći, ali nisam znala šta će se desiti. Ušao je u kancelariju, zatvorio vrata za sobom i rekao da je došao kako bi postavio nekoliko pitanja o predavanju.
Ali odmah nakon što je seo, primetila sam njegov pogled. Bio je drugačiji, dubok i intenzivan. Nije govorio o predavanju, već o meni. Krenuo je da mi daje komplimente na moj izgled, na moj način držanja, na moju sposobnost da držim pažnju studenata.
Komplimenti su bili iskreni, ali u njemu je bilo nečeg što nisam mogla da ne primetim – bilo je tu neke vrste uzbuđenja, da ne kažem napetosti.
„Tamara, stvarno moram da ti kažem, teško je naći nekog kao što si ti“, rekao je. „Ne samo da si sjajan profesor, već si i prelepa. Stvarno bih želeo da imam više profesora poput tebe.“
Njegove reči su me zatekle, nisam znala kako da reagujem. Osim što mi je prijalo da čujem takve komplimente, nisam bila sigurna da li je to samo način na koji pokušava da bude ljubazan, ili je tu ipak nešto više.
U tom trenutku, nisam imala ni snage ni volje da razmišljam o posledicama, jednostavno sam bila povučena u trenutnu situaciju.
Tada je, bez ikakvog upozorenja, ustao i prišao mi. Stajao je dovoljno blizu da mogu da osetim njegov miris, a njegove ruke su bile na mom stolu.
Gledao me je sa velikom pažnjom, kao da pokušava da mi prenese svoje emocije. Srce mi je počelo brže da kuca, a atmosfera u kancelariji postala je teža, napetija.
„Ti si neko ko zaista zaslužuje biti srećan“, rekao je tiho, gledajući me u oči. Zastao je nekoliko sekundi, a zatim se nagnuo ka meni. Nisam imala snage da se pomerim. Osećala sam kao da je sve u toj prostoriji nestalo, kao da je samo on i ja.
I tada je učinio nešto što nisam mogla da očekujem – poljubio me. Poljubac je bio nežan, ali pun strasti. Možda sam i želela da se to dogodi, ali nisam bila sigurna kako da reagujem.
U tom trenutku, dok je našim usnama još uvek bilo teško da se odvoje, sve što sam mogla da mislim bilo je to da mi je srce bilo na mestu, ali istovremeno sam bila uplašena i zbunjena.
Znala sam da nije u redu, ali nisam mogla da se oduprem tome što se događalo.
Nisam imala vremena da razmislimo o posljedicama, ali sada, kad se sve smirilo, nisam sigurna šta da mislim.
Da li je ovo bio trenutak slabosti? Da li sam samo želela da osećam nešto više nego što je moj život mogao da mi pruži? Sada, kad sve razmišljam, shvatila sam da je to bila situacija koja je promenila sve, ali nisam sigurna na koji način.
Znam da moram da se suočim sa svojim osećanjima i posledicama, ali za sada, ova tajna ostaje samo moja.