Ana je bila obična žena, živjela je sama u malom stanu na trećem spratu zgrade u centru grada. Nakon što je izgubila muža u saobraćajnoj nesreći, zatvorila se u sebe. Dani su prolazili jednolično, ispunjeni tišinom i sjećanjima.
A onda su počeli pozivi.
Svake večeri u 22:10, telefon bi zazvonio. Glas s druge strane bio je tih, gotovo nečujan.
„Samo sam htio da čujem da si dobro,“ govorio bi.
Ana bi drhtavim glasom pitala: „Ko ste vi?“ — ali odgovora nije bilo.
Pozivi su dolazili mjesecima, tačno u isto vrijeme.
U početku je mislila da je neka greška, možda šala, ali s vremenom su riječi postale drugačije, toplije — gotovo poznate. Jedne noći odlučila je da zadrži poziv što duže.
„Znam da me ne možeš čuti onako kako bih volio…“, rekao je glas i veza se prekinula.
Kada je policija pokušala da uđe u trag pozivima, ostali su zatečeni. Broj sa kojeg su dolazili pripadao je njenom pokojnom suprugu. SIM kartica je bila neaktivna više od godinu dana.
Ana je samo slegla ramenima i rekla:
„Možda neke veze ne prekine ni smrt.“