data-nosnippet>
Kada je Petar odlučio da napusti grad i kupi staru kuću na selu, svi su mislili da je poludio. Imao je dobar posao, stan u centru i sve što mnogi priželjkuju. Ali on je želio mir – onaj pravi, kojeg ne mogu kupiti ni novac ni status.
Kuća koju je kupio bila je stara, skrivena iza voćnjaka, sa trošnim krovom i mirisom zaboravljenih priča. Ipak, nešto u njoj ga je privuklo. U selu su mu rekli da kuća ima „dušu“, ali da tamo već neko vrijeme živi mlada žena koja pazi na staru imovinu.
Kada je stigao, ispred kuće ga je dočekala djevojka u jednostavnoj haljini, s rukama umrljanim od zemlje.
„Zovem se Milica,“ rekla je tiho. „Pazim na baštu… i na uspomene koje su ovdje ostale.“
Petar nije znao zašto, ali taj glas mu je bio poznat. Tokom sljedećih dana, dok su zajedno popravljali krov i sređivali dvorište, osjetio je da ga nešto vraća u prošlost. Jedne večeri, dok su sjedili ispod oraha, Milica mu je ispričala kako je prije deset godina spasila nepoznatog mladića koji je doživio saobraćajnu nesreću na putu ka selu.
Petar se ukočio. Srce mu je stalo.
„Taj mladić… bio sam ja,“ izustio je šapatom.
Milica se nasmijala kroz suze. „Znači, ipak si se vratio.“
Od tog trenutka, njihovi životi su se spojili prirodno kao da je sve bilo zapisano. Kuća koju je kupio iz hira postala je njihov dom, a voćnjak u kojem su radili – njihovo malo carstvo mira.
Danas, Petar i Milica žive skromno, ali srećno. Na zidu stare kuće visi slika na kojoj su njih dvoje nasmijani ispod oraha – baš na mjestu gdje su otkrili da ih je sudbina spojila dva puta.
💬 Poruka priče:
Sudbina uvijek pronađe svoj put – ponekad nas vrati tamo gdje smo već bili, ali ovoga puta s razlogom.