data-nosnippet>
Marko je završavao srednju školu. Bio je među najboljima u razredu, popularan, uvijek uredan i nasmijan. Iza te slike savršenog momka stajao je otac — čovjek koji je radio noću kao domar i danju popravljao bicikle da bi mu omogućio sve što mu treba.
Nikada nije tražio ništa zauzvrat, osim da sin bude pošten. I bio je. Sve do dana mature.
Kada je otac došao po njega u starom, ispeglanom, ali iznošenom odijelu, Marko je zastao na trenutak. U očima mu se pojavila nelagoda. Drugovi su stajali u skupim odijelima, očevi u novim kolima… a njegov — u izblijedjelom sako od prije dvadeset godina.
„Tata… možda je bolje da ne ideš večeras,“ izustio je kroz stisnute zube.
Otac je spustio pogled. Samo je klimnuo glavom. „Kako god ti želiš, sine.“
Te noći Marko je plesao, smijao se i slikao — ali nijedna fotografija nije imala smisla. Sutradan je stigao kući i na stolu pronašao staru kutiju. U njoj — izgužvane novčanice i poruka:
„Čuvao sam ovo da kupim novo odijelo za tvoju maturu. Ali odlučio sam da platiš prijemni za fakultet. Odijelo nije važno. Ti jesi.“
Marko je sjeo na stolicu i prvi put zaplakao. Nije mogao da vjeruje da je odbacio čovjeka koji je za njega dao sve.
Godinama kasnije, kada je i sam postao otac, čuvao je tu poruku u novčaniku. A kad god bi ga sin pitao: „Tata, zašto nosiš to staro odijelo?“, on bi se samo nasmijao i rekao:
„Jer me ono podsjeća šta znači prava ljubav.“
💬 Poruka priče:
Ponekad tek kad izgubimo nečiju ruku — shvatimo da nas je cijelog života držala da ne padnemo.