Milan je oduvijek bio strog otac.
Riječ mu je bila zakon, a pogled dovoljan da zaustavi svaku raspravu.
Njegov sin, Stefan, odrastao je uz osjećaj da ga nikada ne može dovoljno zadovoljiti — da uvijek mora biti bolji, tiši, jači.
Posljednji razgovor koji su imali završio se svađom.
Milan mu je rekao:
“Sine, ako me ikad razočaraš, znaj da ti to neću oprostiti.”
Stefan je otišao od kuće i godinama se nije javljao.
Kada je čuo da mu je otac bolestan, bilo je kasno — stigao je samo na sahranu.
Dok su svi odlazili, on je ostao sam, gledajući u grob i tiho šaptao:
“Nisi me razumio, tata… ali ja te nikad nisam prestao voljeti.”
Nekoliko dana kasnije, poštar mu je donio kovertu.
Na njoj je pisalo: „Za Stefana — ako ikad bude kasno.“
Otvorio ju je drhtećim rukama.
Unutra, pismo rukom njegovog oca:
“Sine, možda sam bio previše strog jer sam se bojao.
Bojao sam se da nećeš uspjeti, da ćeš se izgubiti.
Nisam znao kako da te volim drugačije osim kroz tišinu.
Ako ovo čitaš, znaj — nikad me nisi razočarao.
Bio si moj ponos, čak i kad to nisam znao reći.”
Stefan je zaplakao prvi put nakon mnogo godina.
Vratio se na očev grob i stavio pismo na spomenik.
Rekao je tiho:
“Kasno je za riječi, ali nikad nije kasno za oproštaj.”
I od tog dana, dolazio je svake nedjelje — ne zbog tuge, već zahvalnosti.
Jer ponekad najveće “volim te” stiže tek kad tišina progovori.