Htjela sam samo pomoći sestri, ali sve je ispalo obrnuto!
Moja starija sestra je rano ostala udovica. Živjela je preko 10 godina sama, nije željela da se viđe sa drugim muškarcima, voljela je svog muža i bila mu vjerna iako je on već davno otišao sa ovog svijeta.
Gledala sam je kako pati i u jednom trenutku mi je priznala da sve može da izdrži, ali da joj toliko treba muškarac, da naprosto zbog toga ludi. Navraćala sam je da sebi nađe nekoga, ali za to nije željela ni da čuje. Govorila sam joj da platimo nekom momku, ali ni to nije željela, boji se da se ne pročuje. Tada sam uradila nešto zobg čega ću se kajati čitav život!Moja starija sestra, Ivana, bila je žena koja je rano izgubila svog muža, i to je potpuno promenilo njen život. Prošlo je više od deset godina otkako je postala udovica, a njen bol nije jenjavao. Gledala sam je iz dana u dan, kako se povlači u svoju tišinu, kako nosi uspomene i tugu sa sobom, kao teret koji nikako nije mogla da spusti. Iako nije pokazivala slabost, bila sam svesna da njeno srce nikada nije zaboravilo ljubav koju je imala, iako je on davno otišao sa ovog sveta.
U tih deset godina nije htela ni da pomisli na to da se viđa sa nekim drugim. Pokušavala sam da je ohrabrim, da joj kažem da nije sramota voleti ponovo, da se ponovo otvori za ljubav. Ali ona je bila neumoljiva. Nije želela da se povuče od uspomene na svog muža. „Nikada neću voleti nikog kao njega“, govorila je u suzama.
Ali, kako su godine prolazile, Ivana je počela da menja svoje mišljenje. Počela je da mi priznaje stvari koje nije želela da pokaže. Jednog dana, dok smo sedele za stolom, ona je tiho, s tugom u glasu, priznala:
„Svi misle da sam jaka, ali nisam. Sve ovo mogu da izdržim, ali… toliko mi treba muškarac. Ne mogu više. Ne mogu da budem sama do kraja života. Luda sam zbog toga, ali ne mogu da se oslobodim tog osećaja.“
Bilo je teško čuti to od nje. Znala sam da pati, ali nisam ni sanjala da je taj teret postao toliki. Pokušavala sam da je ubedim da nije prekasno, da nije sramota otvoriti srce za nekog novog, ali ona nije želela da čuje. Uvek je bila sigurna u svoj stav – to je bila njena izborna sudbina. Nikada, nikada ne bi želela da bude u vezi s nekim drugim.
Ali, kako vreme prolazi, postajala je sve očiglednija ta duboka praznina u njenom životu. Znala sam da je ona iznutra lomljena, da joj srce vapi za pažnjom i ljubavlju koju je izgubila. I onda sam joj predložila nešto što nije bila spremna da prihvati – da platimo nekog momka, da se upusti u neku vrstu avanture, samo da bi osetila nešto novo, nešto što joj nedostaje. Govorila sam joj da to neće biti ništa ozbiljno, samo nešto privremeno, nešto da je oslobodi tog pritiska.
„To nije rešenje“, odgovorila je strogo. „Ne želim da ljudi saznaju. Šta ako se sazna? Znam da bi me svi kritikovali, smeštali u neku lošu sliku.“
Bila je u pravu, razumela sam njen strah, ali duboko u sebi sam želela da nešto učinim. Osećala sam se bespomoćno i znala da njena patnja neće prestati dok god bude insistirala na svojoj samoći. Pokušavala sam da je motivišem na sve načine, ali ništa nije delovalo. Na kraju, možda pod uticajem vlastitih frustracija, donela sam odluku koja će promeniti sve.
Nisam joj ništa rekla, nisam je pitala. Uradila sam to bez njenog pristanka. Zatrudnela sam da organizujem sve iza njenih leđa, ubedila sam momka s kojim sam se povremeno viđala da je odvede na piće. „Pokušaj samo da je izvedeš, nista ozbiljno“, rekla sam mu, verujući da bi to bilo nešto što bi je moglo pokrenuti.
Nisam ni slutila šta će se desiti. Ivana je, kao što sam pretpostavljala, bila izuzetno iznervirana, razočarana i ljuta. Kada je saznala, potpuno je poludela. Nisam je mogla smiriti, nije želela da razgovara sa mnom. U njenim očima bilo je toliko bola, toliko razočarenja da nisam znala kako da ispravim ono što sam učinila.
Izvinjavala sam se, plačući, govoreći da nisam znala šta radim, da nisam imala pravo da joj nametnem nešto tako. Međutim, bila je nepokolebljiva. Osećala je da sam je izdala, da nisam poštovala njene granice. I bila je u pravu. Nikada nisam trebala da pređem tu liniju.
U tom trenutku shvatila sam da ljubav i podrška ne znače naterati nekog da se menja, da nije naše da donosimo odluke u ime drugih, bez obzira na to koliko volimo tu osobu. Na kraju, samo smo svi bili povređeni.
Zajedno smo sedili u tišini, pokušavajući da izgladimo nesuglasice, ali ništa nije bilo isto. Osećala sam ogroman gubitak, iako sam verovala da sam radila ispravno. A sada ću morati da živim sa posledicama.
Zbog te greške, zbog toga što nisam poštovala njenu slobodu i njene granice, ostaću sa osećajem kajanja do kraja života. Možda sam želela najbolje, ali sada vidim da nisam imala pravo da preuzmem njeno pravo da odluči o svom životu.