Moj otac ima jako dobrog prijatelja!
U zadnjih nekoliko dana, najbolji drugar od mog oca počeo je strašno da mi se sviđa. Nisam smjela nikome ništa da kažem, jer znam da bi ispao veliki problem, ali mislim da se i ja njemu dopadam. Jednog dana dok sam bila u garaži i slagala neke stvari pojavio se on niotkud. Nakon toga je krenuo da mi deli komplimente koji su mi jako prijali, a onda je odjednom zatvorio vrata od garaže i uradio nešto što neću sebi moći nikada oprostiti!
Zadnjih nekoliko dana, počela sam da primećujem nešto što nisam želela da prihvatim. Najbolji prijatelj mog oca, koji je uvek bio prisutan u mom životu, počeo je da se ponaša drugačije. Nikada nisam gledala na njega na način na koji ga sada gledam, ali s vremenom sam primetila da nešto nije u redu. Njegov pogled, njegove reči, način na koji se ponašao prema meni – sve je bilo drugačije.
Bila sam zbunjena. Nisam smela nikome da kažem o tome, jer sam znala da bi to mogao biti ogroman problem, a verovatno bi svi oko mene imali mnogo toga da kažu. Iako nisam želela da priznam, nisam mogla da ignorišem da su se i on počeo ponašati drugačije prema meni. I nisam imala hrabrosti da mu kažem da prestane.
Jednog dana, dok sam slagala stvari u garaži, čula sam zvuk koraka iza sebe. Okrenula sam se i ugledala njega. Nije bilo nikog drugog tu, samo on i ja. Prostor je bio tišina, a srce mi je brže kucalo. Započeo je razgovor i pomalo nespretno je počeo da mi deli komplimente. Na početku, nisam znala šta da mislim. Bio je to njegov uobičajeni šarm, ali ovoga puta nije bilo istog smisla, kao ranije. Osećala sam se zbunjeno, ali i nekako prijatno, jer mi je to prijalo.
I tada se desilo nešto što nisam očekivala. Zatvorio je vrata garaže. Iako je sve u mom telu vikalo da nešto nije u redu, nisam se pomerila. Tada me je pogledao u oči i rekao: “Znam da ovo možda nije pravo vreme, ali… nešto je drugačije kod tebe.” Srce mi je stalo. U tom trenutku, srce mi je bilo u grlu, a um je radio na punim kapacitetima. Shvatila sam da je ovo bio trenutak kada su se sve granice, koje su postojale između nas, počele da se brišu.
Samo sam stajala, preplašena, nesigurna šta da radim, a on je napravio još jedan korak ka meni. Zastao je i samo me pogledao. Srce mi je bilo u grlu, ali nisam mogla da ne razmislim o svemu što je značilo. Osećala sam da sam na ivici toga da napravim nešto što bih kasnije sigurno zažalila. I to nije bilo samo u vezi sa njim, već i sa svim što sam do sada verovala o sebi i o svojim granicama.
Nisam želela da napravim ništa što bi moglo da uništi moj odnos sa porodicom i sve što mi je važno u životu. Duboko sam udahnula, oslobodila sebe od njegovog pogleda i rekla: “Molim te, nemoj to da radiš. Ovo je pogrešno.” Pokušala sam da mu objasnim da su u životu stvari koje moraju ostati granice, ne samo zbog drugih, već i zbog nas samih. To je trenutak kada se suočavamo sa sobom i sa svojim izborima.
Onda je stajao. Nije rekao ništa, ali njegov pogled je bio pun emocija koje nisam mogla da shvatim u tom trenutku. Samo sam znala da smo oboje ušli u situaciju u kojoj nijedno od nas nije želelo da se nađe.
S vremena na vreme, setim se tog trenutka, i shvatim koliko je važno donositi ispravne odluke, bez obzira na to kako nas emocije povode. Granice moraju biti poštovane, kako bi se sačuvali naši odnosi, ali i samopoštovanje.
Iako sam tada bila zbunjena i uplašena, sada razumem da je to bila prilika da se pokaže snaga, kontrola i odgovornost. Ne radi se samo o tome šta su drugi uradili, već o tome šta mi odlučimo da učinimo u tim trenucima.
Nikada ne želim da zaboravim lekciju koju mi je ta situacija dala: uvek treba da postavimo granice, jer samo tako možemo sačuvati svoju unutrašnju snagu, integritet i ljubav prema onima koji nas okružuju.