Muž me napadao da ga varam jer mu nisam rodila sina, pa sam uradila DNK test za naše ćerke: Ono što sam mu priredila pamtiće ceo život, onda sam otišla sa decom
Marina iz Rusije podelila je svoju priču javno kako bi pružila utehu svim ženama koje se susreću sa sličnom situacijom u svom braku. Naime,pre 17 godina stala je na ludi kamen sa Igorom, bila je to velika ljubav još iz srednje škole, na početku su imali prelep brak, ali kada su dobili i treću ćerku njihov odnos krenuo je ozbiljno da se narušava. Zbog čega? Igor je žarko želeo sina, ćerkama uopšte nije posvećivao pažnju i totalno ih je zanemarivao, a onda je počeo i suprugu da optužuje da ga sigurno vara, te je tražio i DNK test. Marina je odlučila da mu ispuni želju, ali na svoj način, ne sluteći da je tako ipak potvrditi bolnu istinu koju je potiskivala duboko u sebi.
Kada je podigao razultate i stigao kući, nastao je potpuni haos. Pred decom je počeo da viče na mene, jer je DNK test pokazao da nisu njegova.
– Moramo hitno da razgovaramo, rekla sam mu dok sam držala rezultate DNK testa.
– O čemu – skinuo je cipele.
— O rezultatima testa.
– Kakvi testovi? – Igor se ispravio i pogledao kovertu.
— Uradila sam DNK test.
Igorovo lice se polako menjalo. Zbunjenost, zatim interesovanje, pa nešto poput zbunjenosti.
„Pa šta?“ upitao je promuklim glasom.
— Pročitaj sam.
Igor je uzeo papire i prešao pogledom preko njih. Lice mu je pocrvenelo, disanje mu se ubrzalo.
„Ti…“, počeo je i zaćutao.
Ponovo sam ga pročitala.
— Da li razumeš šta ovo znači?
– Razumem.
„To znači da… Da nijedno dete nije moje…“ mahnuo je rukom prema dečjim sobama. „Nijedno!“
Igor sede na stolicu, ne ispuštajući dokumenta iz ruku.
„Sedamnaest godina“, promrmljao je. „Sedamnaest godina hranjenja i oblačenja tuđe dece… A ona su mi stranci…“
– Igore…
Ne! – Skočio je. – Jesi li svesna šta si uradila? Priznaj da si bila sa drugim!
– Ko je on? – Igor me je zgrabio za ramena. – Ko je otac?
– Ja…
— Progovori! Kolega? Komšija? Ili možda školski drug sa maturskog okupljanja?
U tom trenutku, u hodniku se začuo zvuk koraka. Katja je krenula prema nama, zainteresovana za viku.
Mama, šta se desilo? Tata, zašto vičeš?
Igor se okrenuo ka ćerki, a Marina je u njegovim očima videla nešto što ju je uplašilo.
„Evo je“, siktnuo je. „Moja ‘ćerka’. Koja se, ispostavilo se, uopšte nije moja ćerka.“
Katja je prebledela.
– Šta to znači?
– Pitaj svoju mamu. Neka ti ona kaže ko te je napravio, jer to definitivno nisam bio ja.
– Igore, ne možeš o tome da raspravljaš pred decom – viknula sam
– Nema potrebe?! Ali je li u redu lagati sedamnaest godina?!
Katja je prvo pogledala oca, pa majku.
– Mama, šta se dešava?
– Idi u svoju sobu, dušo. Razgovaraćemo, pa ću ti objasniti.
– Nikako, – Igor je zgrabio dokumenta, – neka znaju! Neka znaju da im je majka lažov! Da im onaj koga su zvali tatom ništa ne znači!
– Dosta! – viknu Marina. – Dosta već… Devojčice će se uplašiti i…
Ali bilo je prekasno. Olesja i Polina su takođe dotrčale, privučene vriskama, i stajale su širom otvorenih očiju.
„Tata, šta se desilo?“ šapnula je Olesja.
Igor ju je pogledao, a Marina je videla ono čega se plašila: u njegovom pogledu nije bilo ni kapi ljubavi prema deci. Samo bes.
„Desilo se to da ti nisi moja ćerka“, rekao je. „I ona nije moja ćerka. A ni ona nije. Nijedno od vas. Da li razumete? Vi ste mi stranci.“
Polina je počela da plače. Olesja se pritisnula uz Katju. A Katja se ispravila i prezrivo pogledala oca.
„Znaš šta, tata“, rekla je ledeno, „nije me briga. Jer ako možeš samo da nas daš zbog parčeta papira, onda nikada nisi bio naš otac. Nikada.“
I odvela je sestre u njihove sobe.
– Vidiš? – rekao je Igor. – Sve je u tebi, ništa nije moje.
„U pravu je“, tiho je odgovorila Marina. „Ako si spreman da se odrekneš dece koju si odgajao sedamnaest godina zbog DNK testa, kakav si onda otac?“
– Kakav sam ja otac? – nasmešio se Igor. – A kakva si ti majka? Sedamnaest godina si me terala da odgajam tuđu decu!
— Ne stranci. Naše ćerke.
TVOJE – viknuo je Igor. – Tvoje i tvog prijatelja! A ja nemam ništa sa tim!
Muž je zgrabio jaknu i krenuo ka vratima.
– Gde ideš – pitala sam ga.
— Majci. Reći ću joj kakvog sam lažova doveo u kuću. A sutra ću otići kod advokata. Ako deca nisu moja, neću plaćati alimentaciju. I podneću zahtev za razvod.
Vrata su se zalupila. Marina je ostala sama među razbacanim dokumentima. Iz dečije sobe su se čuli glasovi – Katja je smirivala mlađe. Marina je otišla do njih.
– Mama, je li istina to što je rekao? – upita Olesja. – Je li istina da si varala?
Marina je sela pored njega na krevet.
– Ne, dušo. Nisam nikoga prevarila. To je bio… eksperiment.
– Koji? – Katja nije razumela.
– Htela sam da pokažem ocu koliko je lako bio spreman da vas se odrekne. Zamenila sam uzorke u testu. U stvari, on je vas biološki otac.
– Dakle, prevarila si ga? – Katja se namrštila. – Pa, ti si nešto…
– Da, lagala sam. Želela sam da shvati koliko te voli. Ali ispostavilo se… bio je spreman da odbije, a da to nije ni razumeo.
Polina je jecala.
– I sada nas tata neće voleti?
Marina je zagrlila najmlađu ćerku.
– Dušo, ako neko može da prestane da voli zbog parčeta papira, onda to znači da nikada nije istinski voleo.
„Mama“, tiho je rekla Katja, „šta će se sada desiti?“
Marina je pogledala svoje ćerke – pametne, lepe, voljene.
– Sada, devojke, živećemo na novi način. Bez osobe koja vas smatra teretom. I znate šta? Snaći ćemo se. Definitivno ćemo se snaći.
Igor se nije vratio dva dana. Marina nije zvala – neka on razmišlja, odluči. A ona se spremala za ono što će se desiti. U petak uveče pozvala je Valentina Anatoljevna, majka njenog muža.
„Marina, moramo se sastati i svi razgovarati“, rekla je hladnim glasom. „Sutra, u nedelju, u dva sata. Dođi sama.“
– Valentina, koliko razumem, Igor vam je rekao…
– Rekla sam ti. Još uvek ne mogu da verujem. Sedamnaest godina, Marina! Lagala si mog sina sedamnaest godina!
– Mogu li da objasnim…
– Objasni. Svima. Sutra će se okupiti cela porodica, i reći ćeš istinu. I odlučićemo šta ćemo dalje.
– U redu, doći ću.
U subotu je Marina dugo birala odeću. Odlučila se za tamnoplavu haljinu i cipele sa niskom potpeticom. Kosu je skupila u punđu. Bez šminke, prava slika ozbiljne žene.
Kada je stigla u Igorovu porodičnu kuću vrata joj je otvorio Sergej, njegov brat. Klimnuo je glavom Marini i skrenuo pogled.
– Uđite. Svi su ovde.
Čitava porodica se zaista okupila u dnevnoj sobi. Igor je sedeo u fotelji pored prozora, mračan i iscrpljen. Valentina Anatoljevna je bila na sofi, poput patrijarha. Larisa, Sergejeva žena, koja je uvek zavidela Marini i sada verovatno u duši likovala, sela je pored njega. Sergej je bio u uglu, Mihail Konstantinovič pored kamina. Tetka Zina i čika Petja bili su u blizini.
„Sedi“, hladno je rekla Valentina Anatoljevna, pokazujući na stolicu u sredini sobe. „Ovde, da svi mogu da vide vaše lice…“
Marina je sela. Svi su je gledali sa osudom i radoznalošću. Osećala se kao optužena.
– Dakle, Marina, – poče svekrva, – sin mi je rekao nešto u šta je teško poverovati. Zapanjila si nas sve. Sedamnaest godina neverstva je nešto nezamislivo. Troje dece od drugog muškarca. Sedamnaest godina svakodnevnih laži i licemerja.
– Valentina Anatoljevna – pokušala sam da dođem do reči.
– Ćuti! Prvo, saslušaj šta mislimo. Onda ćemo ti, možda, dati reč. Iako, kakvo opravdanje postoji za takvu izdaju?
Larisa se nagnula napred.
– Marina, uvek sam mislila da si pristojna žena. Učiteljica, inteligentna… Ali ispostavilo se… – odmahnula je glavom. – Kako si mogla? Sedamnaest godina gledati u oči čoveka koji odgaja tuđu decu?
– A ko je on? – umeša se tetka Zina. – Ovaj ljubavnik? Kolega? Komšija? Zar jedan muž zaista nije bio dovoljan?
Marina je ćutala, čekajući svoj trenutak.
Najgore od svega“, nastavi Valentina Anatoljevna, „jeste što si mom sinu uskratila mogućnost da ima decu. Sedamnaest godina je mislio da ima naslednike. Ali u stvarnosti je odgajao tuđu decu!“
– Pa šta sad? – umeša se čika Petja. – Ima četrdeset godina! Kada će imati vremena da zasnuje normalnu porodicu, da ima svog sina?
Igor je ćutao, gledajući kroz prozor. Marina je videla da uživa u suđenju. Konačno je dobio potpuno oslobađajuću presudu.
– Šta kažeš? – Valentina Anatoljevna ga je pogledala ledenim pogledom. – Iako šta tu ima da se objašnjava? Izdaja je izdaja.
Marina je ustala.
„Nikada nikoga nisam prevarila“, mirno je rekla Marina. „Ni jednom u sedamnaest godina.“