Pokojnika u Rogoznici spustili na zemlju, kada su svi očekivali popov glas, začulo se nešto jezivo: Svi su gutali suze i knedle u grlu

Ljudi koji su se okupili nisu plesali, niti se veselili, ali među njima nije bilo ni teške tuge. Umjesto bola, osjećala se zahvalnost i mir. Kao da je sama pjesma postala most između života i smrti, između čovjeka koji je otišao i uspomena koje ostaju. Prijatelji su ga opisivali kao osobu koja se nikada nije uklapala u kalupe, koja je živjela slobodno i mimo pravila. Čak i u smrti ostao je vjeran toj filozofiji – da se od njega ne opraštaju spuštenih pogleda, nego osmijehom i muzikom.

Snimci s groblja brzo su preplavili društvene mreže. Neki su taj čin nazvali bizarnim, drugi hrabrim. Jedni su tvrdili da se gubi pijetet, a drugi da je porodica učinila najplemenitiju stvar – ispunila volju pokojnika. „Ako je njegova duša tražila muziku, zar iko ima pravo da je utiša?“ – pitali su mnogi u komentarima.

Za porodicu odluka nije bila teška. Znali su da bi upravo ovakav oproštaj najbolje dočarao njegov duh. Nije to bio hir, nego čin vjernosti čovjeku koji se nije bojao ni smrti. Nije tražio tišinu, nego melodiju. Nije želio suze, nego osmijehe.  Bio je to produžetak njegovog načina života – punog radosti i slobode.

Ovaj događaj otvorio je i šire pitanje: da li smrt nužno mora značiti samo tugu? Antropolozi odavno bilježe običaje širom svijeta gdje se kraj života obilježava veseljem, muzikom i plesom – od Afrike i Latinske Amerike, pa do pojedinih evropskih tradicija. Čak i u našoj kulturi postoje stari običaji gdje se smrt shvatala kao prelazak, a ne kraj, i gdje se ritualima slavila uspomena na život.

Tog dana Rogoznica je postala simbol takvog shvatanja. Pjesma „Volim piti i ljubiti“, inače vesela kafanska numera, pretvorila se u himnu života. U tom trenutku bila je mnogo više od stihova – postala je oproštajna poruka, testament duha jednog čovjeka.

Porodica je znala da će izazvati podijeljene reakcije, ali nisu marili. Za njih to nije bilo pitanje javnog mnijenja, nego poštovanja volje voljenog čovjeka. Njegov život bio je manifest slobode, pa je i njegov ispraćaj morao biti oslobođen okova tradicije.

Možda je upravo to suština: neki ljudi žele da ih se pamti ne po suzama drugih, nego po smijehu koji su ostavili svijetu. Oproštaj u Rogoznici bio je podsjetnik da smrt ne mora biti samo kraj – ona može biti i zatvaranje kruga pjesmom, osmijehom i zahvalnošću. A taj stih, koji je odzvanjao među grobovima, dugo će pratiti one koji su tog dana bili tamo – kao dokaz da se život može slaviti sve do posljednjeg daha.