Tajna zdravlja i vitalnosti: MOTIKA – Narodni LEK za mnoge bolesti
NAČIN UPOTREBE: Uzima sa sa obe ruke i zamahuje
LEČI: Dosadu ..lenjost ..ljutnju…. bolove u mišićima, ledima i sve bolesti današnjice prouzrokovane sa “blejanjem” na fejsbuku i neprekidnim gledanjem vesti
PREDNOSTI UPOTREBE: Spavate kao beba
Nakon što je na Facebook stranici osvanula fotografija na kojoj uz motku stoji pojašnjenje da je to najbolji lek za, između ostalog, depresiju, jedna čitateljka nam je poslala svoj osvrt na tu temu.
Cilj ove objave je ukazati na ovaj i slične propuste svima onima kojima je u opisu posla da budu društveno odgovorni, a mediji su sigurno među njima.
Živjeti sa depresijom nije ni smešno, ni zabavno, a na ovaj način pojedini umanjuju sve probleme i poteškoće s kojima se osobe koje pate od depresije suočavaju, spuštajući jedno tako ozbiljno stanje na nivo zabave, pošalice ili sprdnje, jer depresija nije isto što i tuga, lenjost ili bezobrazluk.
Pismo naše čitateljke objavljujemo u celosti:
Draga Osobo koja u medijima objavljuješ ovakve fotografije,
Nadam se da Te nikad niko nije liječio motikom. I nadam se da nikad nisi bila depresivna. Pogotovo se nadam da te nisu “liječili” motikom od depresije!
Jer mene jesu. Doduše, ne motikom – motkom. Žitkom, tankom i gipkom zelenom motkom od lijeske koju sam s proljeća svježe ubirala u živici preko puta kuće i donosila u kuću “porodičnom ljekaru” radi terapije, i koja je ostavljala isto tako tanke i žitke crvene podsjetnike na svoj kratak život na mojim dečijim nogama… Debelom, suvom, krtom i bez imalo soka u sebi motkom zimi, glasno pucajući pri susretu sa mojom kožom ruku, nogu, leđa, lica, ostavljajući krhotine i svoje komade po podu, lomeći se u iverje i prašinu propadanja.
No, lista odobrenih lijekove povremeno se mijenjala zbog rezistentnosti pacijentice na dugogodišnjem liječenju. U arsenal borbe za moje izlječenje ušle su tako i željezne mašice koje valjda ima svaki seoski šporet na drva koji iole drži do sebe, propira (neki kažu potpira) koja inače služi da raspali vatru u tom šporetu u hladnim jutrima, no nalazila je svoju primjenu i u smirivanju vatre bijesa moje iscjeliteljke.
Za jednu posebno tešku epizodu moje bolesti, tu je pak bila majčina njegovateljska ruka koja je odbacila sva sredstva tada poznata toj grani medicine i vratila se korijenima, tj. samoj sebi. Elem, jedini način da mi pomogne bio je da uzme moju kosu s vrha glave u svoju koščatu mršavu šaku krivih prstiju, i ljekovito me vuče od ulaznih vrata preko dugog hodnika do kuhinje. Možda bi doktorica i nastavila seansu da nisam bila debela. Ovako, dala je sve od sebe, a ja sam se morala pomiriti sa nuspojavom gubitka jednog dijela te kose, koja je ostala u gomolju na tom žuljevitom dlanu.
Ali, vratimo se na temu. Kakve veze ja sa depresijom sa početka priče imam uopšte?
Da mi je ko postavio to pitanje prije 4-5 godina, rekla bih s pika: ama baš nikakvog. I otišla svojim poslom. Vjerovatno bih se nasmijala na objavu koju sam upravo vidjela na Facebook stranici jednog “uticajnog” medija, možda lajkovala, tagovala nekog.
To bi uradila tadašnja Ja, ona koja nikad ne plače, ali nikad nije iskusila ni istinsku radost. Ona koja može sa svakim pričati satima, danima, a ne otkriti ništa o sebi. Ona za koju su ljudi djelovali opasno, bolje je ne rizikovati, ne otkriti rane, ožiljke i strah, tugu i usamljenost. Ona koja je ponašanjem iz takvih uvjerenja od sagovornika dobijala oprez, nepovjerenje, rezervisanost, često i pretpostavku da imam loše i zadnje namjere. Ona koja je teško prelazila tu nevidljivu ali vrlo stvarnu granicu između poznanika, i nečega više – druga, prijatelja, partnera, povjerenika, životnog saputnika.
Ona koja se jednog dana probudila bez zrna energije, bez snage da ustane iz kreveta, bez volje da napravi tih pet koraka od kauča do frižidera, iako čitav dan nije jela i želudac je tražio svoje. Ona koja je uvijek radila 100 stvari u danu, bez predaha, bez stajanja, bez razmišljanja, automatizovana gotovo do stadija robota, gušeći sve ljudsko u sebi, jer, pobogu, ljudi nisu savršeni a to je za mene nedopustivo.
Moram biti najbolja u školi, moram prati kupatilo četkicom za zube inače to nije dovoljno čisto, moram se našminkati iako samo trebam izaći iz domske sobe do zajedničkog toaleta u dnu hodnika. Moram prati kosu svaki dan jer inače mi frizura ne liči ni na šta. Mora sve biti ispeglano, moram složiti nijanse odjeće na sebi, moram skriptu podvlačiti jednom bojom za najosnovnije, drugom za malo šire definicije. Moram biti nasmijana na svim slikama na Fejsu. Nastavi niz.
I onda dođe taj dan, kada nisam više student, živim u svom stanu, imam stalni posao, i nemam snage da odem do kancelarije. A ne znam šta da im kažem, odnosno slažem. Istina ne dolazi u obzir, nema šanse. Gripa? Alergija – ali na šta? Stomačni virus? Vrtoglavica i malokrvnost? Možda da kažem da mi je neko umro? Ili da je sestri pozlilo pa nju vodim doktoru?
Koji je to savršen razlog, savršen izgovor? Nekako ja to riješim, više i ne znam šta sam slagala, i prebrodim taj dan, ne znajući šta me snašlo. Drugi dan sve super, stara ja, idemo dalje u mašinu.
Mjesecima poslije, idem tako ulicom, ništa ne sluteći, ne misleći ni na šta valjda, i počnem da plačem. Ja da plačem?! Alarm. Sve mislim šta mi je, možda se nešto desilo taj dan, a ja na trenutak zaboravila. Ne. Ne mogu naći logičan razlog. Ljudi prolaze, dan je, vidi se da sam crvena, razmazala mi se šminka vjerovatno. Šta će misliti o meni? Šta ako naiđe neko poznat?!?! Šta mi se ovo dešava? Ček’, kad ono trebam dobiti? Za tri dana – pa to je to, uh, PMS, laknulo mi je!
Pretpostavićeš, Osobo, da to nije bio pravi razlog. Nije to bio čak ni povod, kamoli uzrok.
Poslije još jednog sličnog potonulog dana u mom mladom životu, čvrsto sam odlučila otići doktoru, ovaj put pravom, sa diplomom medicinske struke, i tražiti uputnicu za hormone, jer mora da je neki poremećaj. Poslije bockanja po venama, hvala bogu sve u granicama kako je i trebalo.
O, gospode, šta sad? Ja želim crno na bijelo dijagnozu, i želim lijek da se to više ne ponovi. Ne mogu ja to opet prolaziti. Ostaje psihijatar. Daj šta daš, ima on valjda neku tabletu da se to riješi.
Samo da ne sretnem nekog poznatog u čekaonici!
Naslutićeš, Osobo, da nije išlo tako brzo. Prvi put kod psihijatra, koji je srećom bio i psihoterapeut, zaplakala sam šest puta. I šokirala se time. On nije. Dijagnoza, kad sam već po to došla: depresivna. Ali, da citiram svog psihoterapeuta, dijagnoze ne liječe ljude.
Šta ih liječi? Odnos povjerenja, bezuslovno prihvatanje, ljubav, antidepresivi, rizikovanje da se nekome ne dopadnete jer govorite istinu, prihvatanje svojih osjećanja (i prijatnih i neprijatnih) i nesavršenosti, razgovor, slušanje, neosuđivanje ni sebe ni drugih, nepretpostavljanje? Da znam tačan odgovor, i da je samo jedan, bilo bi lako. Možda je za svakoga od nas različit.
Ali, prilično sam sigurna da odgovor NIJE motika.
Izvor: lolamagazin.comA
