Jednostavno se zaljubio u mene!
Nisam bila godinu dana ni sa jednim muškarcem, a tako mi je potreban, a u zadnje vreme sam primijetila da me sin od moje starije sestre opasno zagleda. Nisam toliko obraćala pažnju na to, jer sam očekivala da će ga to proći. Dok sam sjedila kući sama jednoga dana neko je zakucao na vrata. Ustala sam da otvorim i bio je to on sav uplakan. Nisam znala šta da radim i pozvala sam ga da uđe unutra da mi ispriča šta se desilo, ali ono što je on uradio kad je ušao unutra me je oborilo s nogu!
Bila sam već godinu dana sama, bez ikakvog ozbiljnog odnosa. Iako su ljudi u mom okruženju često imali svoje parove i porodice, ja sam se osećala kao da sam zaboravljena u tom svetu. Počela sam da se privikavam na samoću, ali duboko u sebi znala sam da mi je potrebna ljubav.
Nedeljama sam se pitala da li ću ikada ponovo pronaći nekog sa kim ću deliti svoj život. Možda nisam bila spremna za ponovni početak, možda je bilo straha od novih razočaranja, ali jedno je bilo sigurno – osećala sam se prazno i usamljeno.
Moj život je bio miran. Bilo je dana kada bi me zadesile teške misli o prošlim odnosima, ali trudila sam se da se fokusiram na svoje svakodnevne obaveze. Provodila sam vreme sa prijateljima, porodicom i posvetila se svojim hobijima. Niko nije mogao da mi pokvari raspoloženje, ali duboko u sebi osećala sam da nešto nedostaje.
Jednog popodneva, dok sam sedila kod kuće i uživala u miru svog života, začula sam kucanje na vratima. Nije bilo uobičajeno da neko dođe u to doba dana, pa sam pomislila da je verovatno neki od mojih prijatelja ili rodbine koji se slučajno zatekao u blizini. Kada sam otvorila vrata, iznenadilo me je lice koje nisam često viđala – to je bio sin moje starije sestre.
Videla sam da nije bio u svom uobičajenom veselom raspoloženju. Bio je ozbiljan, možda čak i pomalo tužan. U njegovim očima bila je neka tuga koju nisam mogla da prepoznam, a čitav njegov izgled je odražavao nervozu. Nisam znala šta da mislim, pa sam ga pozvala da uđe.
Pitala sam ga šta se desilo, kako se oseća, i želela sam da saznam šta je na srcu.
Kada je ušao u moj dom, primetila sam da je sve bilo naopako. Pokušao je da sakrije svoje emocije, ali nije mogao. U njegovom glasu je bilo nečega što nisam mogla da ignorišem. Bio je zbunjen i očigledno pun emocija, kao da nešto nosi u sebi što je tek sada odlučio da podeli. “Teta,” rekao je, “imam problema sa nekim stvarima. Nisam siguran kako da to rešim.”
Pozvala sam ga da sedne, ponudila sam mu čaj, a razgovor je postajao sve otvoreniji. Počeo je da priča o svojim osećanjima i izazovima s kojima se suočavao u poslednje vreme. Pričao je o svojim nesigurnostima, o tome kako se oseća kao da su ga mnogi ljudi u njegovom životu pogrešno shvatili. Ujedno, bio je svestan da je život sa njim postao složeniji nego što je bilo pre. Osećala sam saosećanje, a bilo mi je jasno da nije jednostavno nositi se sa takvim emocijama.
Nisam imala reči koje bi ga odmah utešile, ali sam bila tu da slušam. Zamišljala sam da će razgovor biti kratko i površno, ali kako je vreme prolazilo, razgovarali smo o dubokim temama i stvarima koje su nas povezivale kroz godine. Bio je to trenutak koji je pokazivao koliko je važno imati nekoga ko te razume, bez obzira na sve okolnosti.
Iako sam osećala da je razgovor postajao sve teži i da su se otvarale teme koje su mogle biti emotivno zahtevne, nisam ni slutila šta će se desiti kasnije. Iako nije bilo ničeg što bih označila kao neprikladno, iznenadila sam se kada je on počeo da se ponaša drugačije nego što sam to očekivala.
U trenutku kad sam mu nešto rekla u vezi sa njegovim osećanjima, iznenada je prišao bliže, i to nije bila samo fizička blizina. Izraz na njegovom licu bio je zbunjujuć, kao da se nešto promenilo u njemu, ali nije bilo ni reči ni akcije koja bi upućivala na nešto više od razgovora. Prepoznavala sam da je prešao granicu, ali nisam želela da preskočim važne trenutke. Morala sam se uzdržati, jer sam znala da nije trenutak za donošenje ishitrenih odluka.
Osećala sam da nije trenutak za donošenje bilo kakvih zaključaka. Verovala sam da su njegove emocije bile u tom trenutku zbunjene, kao i moji sopstveni osećaji, i da bi najbolje bilo da razgovaramo o tome kasnije. On je bio pomalo povučen, shvatio je da nisam spremna da pređem granicu koju je nepažljivo pokušao da stvori.
Dok je odlazio, znala sam da se nešto promenilo, ali nisam bila sigurna šta. I dalje sam se pitala šta to znači za naš odnos, kako dalje pristupiti ovoj situaciji. Istovremeno, sve u meni bilo je u potpunoj tišini, kao da je vreme stalo. Prepoznala sam da svaki susret, svaki razgovor, nosi sa sobom mogućnost da se razjasne stvari. Možda će se situacija rešiti s vremenom. Možda ću pronaći odgovor na svoja pitanja kada budem bila spremna za to.