Kum me je skroz iznenadio!
Već 10 godina sam sama bez ikoga i živim kao udovica nakon razvoda mog muža. Mislim da izgledam dobro za svoje godine, ali slabo gdje izlazim, a tako mi je potreban muškarac. Jedne večeri dok sam sjedila i gledala tv, zazvonio mi je telefon. Bio je to moj kum koji me je pitao da li može da dođe do mene i da mi ispriča nešto jako bitno. Rekla sam mu naravno kume da možeš, ali kad je došao uradio je nešto što je u meni probudilo toliko strasti kao nikad pre!
Pola sata kasnije, zazvonila su vrata, i tu je stajao Aleksandar. Njegovo lice je bilo ozbiljno, kao da nešto nosi na duši. Odrasli smo zajedno, znali smo sve o životima drugih, ali ovoga puta nešto je bilo različito.
Pozvala sam ga da uđe, a on je brzo ušao i sjeo na sofu, izgledajući kao da nosi težak teret. „Hvala ti što si me primila“, rekao je, ali nije odmah govorio. Tišina je bila gotovo opipljiva.
„Šta se dešava, kume?“, pitala sam ga, pokušavajući da mu olakšam da otvori svoje srce.
„Nikolina“, počeo je, „Znam da ovo može zvučati iznenađujuće, ali poslednjih nekoliko meseci mnogo sam razmišljao… o tebi, o nama. I… moram da budem iskren s tobom. Osećam nešto prema tebi, nešto što nisam želeo da priznajem, ali jednostavno ne mogu da ignorišem.“
Njegove reči su me zatekle. Zastala sam, srce mi je počelo brže kucati, ali nisam mogla da kažem ništa. Poznavala sam ga od malih nogu, a on je uvek bio moj oslonac, moj prijatelj. Ali ovo, ovo je bilo potpuno novo.
„Ne znam šta da kažem, Aleksandre“, rekla sam, nervozno, gledajući ga u oči. „Ne znam kako da reagujem na ovo.“
On je sjeo bliže i tiho dodao: „Znam da možda ovo nije najbolje vreme, ali nisam mogao da živim u laži. Nikolina, ti si neverovatna žena, i iako smo uvek bili prijatelji, nešto se promenilo. Mogu da vidim koliko si usamljena, koliko ti je teško. I želim da znaš da sam tu za tebe… više nego ikada.“
Njegove reči, iako izrečene nežno, nosile su težinu koju nisam mogla da ignorišem. Osećala sam pomalo zbunjenost, ali istovremeno i blagi nalet strasti. Možda sam godinama živela u tišini, ali ovo je bila emocija koju nisam bila spremna da zaboravim. Aleksandar je bio moj kum, prijatelj, ali sad je između nas stajalo nešto više.
„Aleksandre, ovo je… ovo je komplikovano“, rekla sam, teško dišući, „Nismo samo prijatelji… ti si moj kum.“
Pogledao me je, a u njegovim očima bila je iskrenost, ali i neka vrsta želje koju nisam mogla da ignorišem. „Znam. Znam da je komplikovano. Ali osećam da je ovo nešto što moram da kažem. Nikolina, ne želim da te povredim, ali ne mogu da se ponašam kao da sve ovo nije tu. U poslednje vreme mislim samo o tebi.“
Njegove reči su stvorile haos u mom umu, ali srce mi je bilo na istom mestu kao i uvek. Osećala sam da mu je iskreno stalo, da je ovo zaista bila borba u njegovom srcu. Ponekad se život okrene u neočekivanim pravcima, a ja nisam bila sigurna u to šta želim, ali jedno je bilo jasno: ovaj trenutak je promenio sve.
U trenutku njegove blizine, osetila sam strast, ali nisam bila sigurna da li je to bilo samo zbog toga što sam bila umorna od duge usamljenosti, ili je ovo zaista bilo nešto dublje. On je bio moj kum, prijatelj, ali sada, pred očima, bio je i nešto više. Pokušavala sam da razumem šta to znači za nas, šta znači za našu budućnost, ali znala sam da je ovo trenutak koji me može promeniti zauvek.