Mislim da sam napravila veliku grešku!
Živim kao udovica već 7 godina, a moja kćerka ima tako zgodnog dečka koji mi se jako dopada, iskreno nije mi jasno šta je video u njoj. Ponekad primetim da me gleda nekim čudnim pogledima, ali nisam ništa rekla svojoj kćerci o tome. Jednog dana sam trebala da odem do svoje sestre u drugi grad i pitala sam njega da me odveze. Naravno pristao je odmah što me jako obradovalo. Kad smo krenuli bio je mrak i primetila sam da me vozi nepoznatim putem. Upitala sam ga gde idemo, a on je rekao da ništa ne brinem. Na kraju me dovezao u jednu šumu gde nije bilo nikoga. Zaustavio je auto i ugasio ga, a ono što je uradio sledeće me ostavilo bez teksta!
Već 7 godina živim sama kao udovica i, iskreno, još uvek osećam prazninu u svom životu. Kćerka mi je odrasla, a njen dečko mi je postao prilično važan deo naše svakodnevnice. Bio je ljubazan, pun pažnje, i zaista mi je bio drag. Međutim, poslednjih nekoliko meseci primetila sam da me gleda na neki način koji mi nije bio sasvim jasan. Bilo je to nešto novo, nešto što nisam umela da objasnim. Možda su to samo bile moje misli koje su počele da se igraju sa mnom, ali nisam bila sigurna.
Jednog dana, kada sam trebala da idem kod sestre u drugi grad, pitala sam njegovog dečka da me odveze. On je odmah pristao, što me jako obradovalo, jer nisam želela da idem sama. Uživala sam u njegovom društvu i pomislila da je ovo dobra prilika da malo razgovaramo, opustimo se, iako sam znala da se u mom srcu kriju neki sumnjivi osećaji.
Dok smo putovali, postalo je sve tamnije, a ja sam primetila da skreće sa glavnog puta. Pokušala sam da ga pitam gde idemo, ali on mi je samo odgovorio: “Ništa ne brini, samo ću te odvesti na kratko.” Bila sam pomalo nervozna, ali sam ga verovala, jer nije davao nikakve nagoveštaje da nešto nije u redu.
Kao što sam kasnije shvatila, nisam ni slutila kuda me vodi. Uskoro smo se zaustavili u šumi, daleko od svih naseljenih mesta. Zamišljeno sam gledala kroz prozor, a srce mi je počelo brže kucati. Možda sam bila previše uzbuđena ili nervozna zbog svega, ali nije mi bilo jasno zašto smo ovde, usred ničega.
Pogledao me je i nasmešio se, ali u tom smešku nije bilo uobičajene ljubaznosti, bilo je nešto drugo – nešto što mi je činilo da se zadrhtim. I onda je rekao: “Znam da me možda ne razumeš, ali… već dugo sam želeo nešto više od običnog prijateljstva.”
Njegove reči su mi zaslepile pogled. Srce mi je bilo u grlu, ali nisam mogla da pomaknem usne. Osećala sam se kao da je svet stao, kao da je vreme samo zaustavljeno u tom trenutku.
Zastao je na trenutak, a zatim je tiho, ali odlučno, uzeo moju ruku. Moje telo je reagovalo instinktivno – povukla sam je, ali njegov stisak nije popustio. Srce mi je kucalo kao ludo, ali nisam mogla da se odlučim da prekinem situaciju. “Moram da idem,” šapnula sam. Možda se u meni pojavila neka vrsta straha, ili možda je to bio moj unutrašnji glas koji je govorio da nije prekasno da sve prestane.
Taj trenutak je bio ključan. Zatvorila sam oči, duboko udahnula, i oslobodila ruku iz njegovog stiska. “Vozi me kući”, rekla sam odlučno.
U tom trenutku, iako nisam bila sigurna šta će se desiti, imala sam unutrašnju snagu da se povučem. Zatvorila sam oči i pokušala da zaboravim sve što se desilo. On je ušao u auto i pomislio da me odveze kući, ali obećanje koje sam sebi dala je bilo to da moram da se distanciram. Osećala sam da sam napravila pravi izbor.
Na kraju je vožnja bila tiha, iako je on pokušao da započne razgovor. Nisam znala šta bih mu rekla, jer su moji osećaji bili pomešani. Osećala sam da nisam samo ona koja je bila suočena sa iskušenjem. Takođe, znam da nisam želela da napravim nešto zbog čega bih se kasnije kajala.