Samo sam joj htjela pomoci!
Moja prijateljica je rano izgubila svog partnera. Provela je više od deset godina sama, nije želela da se upusti u vezu s nekim drugim, jer je bila duboko zaljubljena u svog muža i ostala mu verna, čak i nakon njegove smrti. Slušala sam je kako se bori s tugom, a jednog dana mi je ispričala da je naučila da preživi sve, ali da joj najviše nedostaje ljubav, da je to nešto što je počinje potpuno lomiti. Pokušavala sam da je ohrabrim da potraži nekog, ali ona nije želela ni da pomisli na to. Predložila sam joj da angažuje nekog, ali ni to nije dolazilo u obzir – bojala se osude drugih. I tada sam napravila nešto zbog čega ću se kajati do kraja života!
Zamišljala sam je često kako pati. Iako je bila okružena prijateljima, porodicom, i svi smo joj nudili podršku, bilo je jasno da joj nešto fali. Otišla je na nekoliko putovanja, čak se bavila hobijima koje je zapostavljala, ali je to sve bilo samo privremeno olakšanje.
Jednog dana, dok smo sedele u parku i razgovarale, pogledala me je ozbiljno i priznala da je sve u njenom životu u redu – osim toga što joj najviše nedostaje ljubav. Rekla mi je da sve može da izdrži, ali da joj toliko nedostaje muškarac, da je počela da gubi razum.
Oči su joj bile pune suza, i nisam mogla da je ignoriram. Iako nije želela da se upusti u novu vezu, znala sam da je njena patnja duboka. Bila je jako nesrećna, ali nije imala hrabrosti da to prizna.
Pokušavala sam da je ohrabrim, savetovala sam je da potraži nekog, da se otvori za novu šansu, ali nije želela ni da čuje za to. Rekla je da je to nemoguće, da je suviše kasno, da nije spremna za to. A onda sam joj predložila nešto što sam smatrala dobrim rešenjem – da angažuje nekog momka, možda da plati nekoga ko bi je usmerio na pravi put, da je pomogne da se oslobodi tog emotivnog tereta.
Na trenutak je izgledala kao da se razmišlja, ali odmah je odbila. Njena sramota i strah od toga da je neko sazna, da je drugi ne osuđuju, bili su preveliki. Odbila je, nije želela da ima ništa s tim.
Tada, u trenutku slabosti, nisam mogla da je gledam kako pati. Moje srce je bilo ispunjeno tugom, a njena patnja me je jako pogađala. Pokušavala sam da smislimo rešenje, a u tom trenutku učinila sam nešto zbog čega ću se kajati do kraja života. Pozvala sam prijatelja, Davida, koji je bio u našem društvu.
Znao je Mariju, ali nije bio emotivno vezan za nju. Predložila sam mu da joj samo pomogne, da je izvede na večeru, da je oraspoloži, da se opusti. Verovala sam da će to biti dovoljno da je oslobodi svog bola.
Nisam želela da to ide dalje, samo sam želela da je usmerim na put da ponovo otkrije ljubav, da se oslobodi toga što je nosila. Ali stvari su se brzo promenile. Marija je, iznenađujuće, pristala. Činilo mi se da je bila spremna da proba, ali nisam imala pojma koliko će to sve otići daleko.
David i Marija su postali bliski, a nisam im se mešala, smatrala sam da je to ono što je ona trebala, nešto što će joj pomoći da ponovo nađe sreću.
Međutim, kasnije sam shvatila da nisam učinila ispravnu stvar. Kroz vreme je postajalo jasno da je situacija postala mnogo složenija nego što sam zamišljala. Osećala sam se kao da sam učinila nešto što nije bilo moje da uradim, nešto što je poremetilo njihove živote i odnose.
I sada, dok gledam unazad, shvatam da sam, iako im željela dobro, napravila grešku. Sramim se toga. Iako Marija sada deluje srećno, i dalje me proganja misao da je sve moglo biti drugačije.
Naučila sam na teži način da ne možemo uvek donositi odluke za druge, čak i kad želimo da im pomognemo.
Sada se kajem zbog tog trenutka slabosti, ali to je lekcija koju ću nositi sa sobom zauvek.