U vremenu kada cijene rastu iz mjeseca u mjesec, pitanje visine penzije i uslova života u starosti postaje ključno za ogroman broj ljudi. Posebno je važno razjasniti koliku penziju može očekivati osoba koja je radila 20 godina i cijelo to vrijeme bila prijavljena na minimalnu platu — realnost koja pogađa hiljade radnika u Srbiji i širom regiona.
Iako se često govori o povećanju penzija, realnost ne pruža mnogo razloga za optimizam. Prema podacima, prosječna penzija u Srbiji uprkos nedavnim povećanjima i dalje iznosi manje od 46.000 dinara mjesečno. Situacija je još teža za one s kraćim stažem i najnižim doprinosima. Osoba koja je radila samo 20 godina i to za minimalac, može danas da očekuje penziju od oko 14.000 dinara. To je daleko ispod granice dostojanstvenog života, nedovoljno čak i za osnovne potrebe poput hrane, lijekova i režija.
Prava žrtava političke represije
Osim redovnog penzijskog sistema, zakonodavstvo u Srbiji prepoznaje i posebnu kategoriju građana — one koji su u prošlosti bili žrtve političkog progona. Zakon o rehabilitaciji omogućava tim osobama da ostvare određene beneficije, među kojima je i računanje vremena provedenog u zatvoru kao dvostrukog penzijskog staža. Takođe, ako su bili nezaposleni zbog političkih razloga, taj period se može priznati do najviše dvije dodatne godine staža.
Međutim, treba naglasiti: ove godine se ne računaju u osnovicu za obračun penzije, već se priznaju kroz posebnu novčanu naknadu — vid moralne i simbolične satisfakcije, a ne konkretno penzijsko povećanje.
Da bi neko ostvario ovo pravo, mora imati najmanje osam godina radnog staža i pravosnažnu presudu o rehabilitaciji. Visina naknade se određuje prema prosječnoj neto zaradi u državi. Tokom 2024. godine, taj iznos je iznosio nešto više od 43.000 dinara. Naknada se isplaćuje redovno svakog 15. u mjesecu, a ukoliko korisnik umre, neisplaćeni iznosi ulaze u ostavinsku masu.
Papir i procedura – novi izazov za starije
Put do ostvarivanja ovih prava nije lak. Neophodna je kompletna dokumentacija — od presude suda o rehabilitaciji, do preciznih podataka o boravku u zatvoru, kao i aktivan bankovni račun. Iako zakon nudi mogućnosti, sama administracija često obeshrabruje. Za starije ljude, koji nemaju pomoć, ni digitalne vještine, to može biti nepremostiva prepreka.
Dostojanstvena starost nije luksuz
U društvu koje tvrdi da poštuje starije, dostojanstvena starost ne bi smjela biti privilegija – već pravo. Institucije moraju da učine više: ne samo da poboljšaju zakone, već i da ih pojednostave, objasne i učine dostupnim svakome, bez obzira na obrazovanje, vezu ili snalažljivost.
Poštovanje prema onima koji su decenijama radili i doprinosili zajednici mora da ide dalje od simbolike i obećanja. Mora se ogleda u konkretnim potezima: većim penzijama, jasnijim procedurama i sistemu koji stavlja čovjeka ispred birokratije.
Jer na kraju — penzija nije milostinja. Ona je dug društva prema svakom radniku.